POSJETILI SMO: Prenj (Rujište-Zelena glava)
Sve ture i susreti planira uvijek imaju jednu temu, ponekad se preskoči priča o prošlotjednom pohodu, gojzama pa čak i dobroj rakijici, ali nikada se ne preskače Prenj. Došlo je vrijeme da se i mi prepustimo Prenju u dugo očekivanoj turi. Praćenje prognoza, planiranje uspona sakupljanje ekipe obilježilo je cijeli tjedan prije uspona. Zbog najava lošeg vremena dosta ekipe je odustalo od uspona, ali najvjerniji su ostali.
Dolazak u Mostar u popodnevnim satima, neizdrživa vrućina, odmah pohitali ka Rujištu polaznoj točki na 1050 m. Rujište je bogato munikom, endemskim i danas vrlo rijetkim drvetom, ovo područje poznato je i kao najbogatije kisikom u ovom dijelu Europe, to nam je donijelo potrebnu količinu osvježenja pred polazak.
Od planinarske kuće na Rujištu dobro markirani put preko Vilinog klanca vodi prema Bijelim vodama (1450 m). Prije polaska dijelom nas je brinula činjenica da su dijelovi Prenja minirani. Jasno obilježena opasna područja i označena staza žutom trakom kroz i pored miniranog terena otklonuli su svaki strah pa smo nastavili ka domu. Nakon dva sata laganog hoda stižemo do Bijelih voda gdje smo planirali prespavati u domu, a onda iznenađenje...
... dom je zatvoren, pustoš i tišina. Na prvi mah kada smo se suočili sa zatvorenim vratima bili smo ubjeđeni da je domar tu negdje, otišao po vodu ili kraću šetnju, ali ništa i dalje pustoš...
Pokušaj da se uspostavi poziv prema članovima PSD Prenj Mostar kod kojih smo na vrijeme rezervirali smještaj prošao je bez rezultata, nema signala. Ovom prilikom dajemo veliku kritiku vodećim članovima PSD Prenja, primili su našu rezervaciju, imali naš broj da nas obavijeste o promjeni režima (ne)rada, ali ništa.
Malo dalje od planinarskog doma ugledali smo sklonište-katun, a nedugo zatim pojavili su se i ljudi ispred. Pošao sam do katuna, na svu sreću tamo krajnje prijatni i pristupačni planinari Poško i Mina odmah su nam ponudili smještaj. Smjestili smo se prije mraka i nakon ugodnog večernjeg druženja na spavanje. Planirani pokret je u 5:00 kako bi izbjegli kišu koja je najavljena za popodne.
Nedjeljno jutro maglovito i prohladno, nema okolnog vrha koji možemo vidjeti, a Zelenoj glavi, koja je naš cilj, ni traga ni glasa. Brzo smo se složili, krenut ćemo do podnožja ako se ne "razbistri" ili počne kiša tek tada ćemo odustati. Dva i pol sata hoda do pod Zelenu glavu i Otiš, a suncu i vedrini ni traga ni glasa, vrhovi i dalje u magli i oblacima. Pred završni uspon doručak, a onda pogled se malo otvori ugledasmo prijevoj između Zelene glave i Otiša. Usponitom stazom nastavili smo dalje, u ovom dijelu treba savladati 400-500 metara visinske razlike u vrlo kratkom roku. Za pola sata izlazimo na prijevoj, desno stoji Otiš, a lijevo Zelena glava - naš cilj. Već je magla nestala i sa vrha, cijeli Prenj se otvorio i dopustio nam da u potpunosti uživamo. Sa prijevoja ostalo je još nekih pola sata i dalje nešto zahtjevnijeg uspona nego što smo navikli u BiH, opasniji djelovi osigurani su sajlom tako da se sigurno stiže do vrha.
Zelena glava - najviši vrh Prenja 2103, na kutiji sa pečatima piše 2155 ima i podataka 2125 i još kojekakvih, mi držimo ovih sa karte 2103, a i GPS je bio blizu (2104). Kolika bila da bila Prenju više ne treba on je veličanstven. Nema superlativa koji nije spomenut u nekom od tekstova koje smo čitali svaki je točan, a opet nedovoljan da ga opiše. Tko je posjetio zna o čemu pišem, tko planira doživjet će, a tko neće nezna što propušta. Nas je izmaglica u daljini spriječila da doživimo svu raskoš pogleda koju pruža Zelena glava, ali opet imali smo dovoljno za uživanje. Povratak istim stazama uz nešto više fotografiranja i baš kad smo se vratili do doma na Bijelim vodama još jedan okret da se vidi vrh, ali ništa opet se "zatvorio" kao da kaže "dopustio sam vam da provedete predivan dan, a sad me pustite na miru", a mi pohitasmo do Rujišta pa kući u ponovnom iščekivanju ture po Prenju.
