Himalaja, koja se proteže oko 2.900 kilometara između Indije, Pakistana, Kine i Nepala, predstavlja najviši planinski vijenac na svijetu. Uz Mont Everest, najviši planinski vrh na svijetu - 8.848 metara, vijenac ima još nekoliko planinskih vrhova iznad 8.000 metara.

To je jedini planinski vijenac čije planine prelaze 8.000 metara, dok je drugi sljedeći po visini planinski lanac u Južnoj Americi, čiji najviši vrh ima 6.962 metara. Prije milijun godina, ove planine nisu postojale. Azija je bila skoro netaknuta, a Indija je bila otok koje je plutalo nedaleko od obale Australije.

Prije oko 220 milijuna godina, u vrijeme kada se Pangea razdvojila, Indija je počela kretati prema sjeveru. Putovala je nekih 6.000 kilometara prije nego što se konačno sudarila s Azijom prije oko 40-50 milijuna godina. Zatim se dio indijskog kopna počeo podvlačiti ispod azijskog, pomjerajući ga na gore, što je uzrokovalo izdizanju Himalaja. Smatra se da je indijska obala bila gušća i čvršće vezana za morsko dno, zbog čega je azijsko mekše tlo gurnuto prema gore, umjesto da bude suprotno.

Planinski vijenac je rastao brzo u usporedbi s većinom planinskih vijenaca i zapravo još uvijek raste. Mount Everest i njegovi vršnjaci zapravo rastu svake godine za centimetar. U odnosu na njega, planine Appalachian, koje su se razvile prije više od 300 milijuna godina se smanjuju. Kontinuirani rast Himalaja događa se najvjerojatnije uslijed indijske tektonske ploče koja se još uvijek kreće sporo, ali sigurno ka sjeveru. Znamo da se ploča još uvijek kreće zahvaljujući učestalim zemljostresima u regiji.

Teorija o Indiji koja uranja u Aziju postala je opće prihvaćena teorija o tome kako su Himalaji nastali oko 1912. godine. Tada je Alfred Wegener, njemački meteorolog, osmislio "Teoriju pomicanja kontinenata" koja je dala prve ideje o Pangea, tektonskim pločama i kontinentima koji se pomiču dalje ili bliže jedni drugima.

U geologiji se smatra ocem teorije "pomicanja kontinenata" koja je opisala današnji izgled Zemlje pomicanjem tektonskih ploča (kontinentalnih i ocenaskih) kroz geološka razdoblja. Tu mogućnost uočio je po skladu kojim se mogu spojiti oblici većine današnjih kontinenata (npr. Afrike i J. Amerike, Afrike i Indije, Afrike i Arapske ploče i sl.), a koji su u prošlosti tvorili i jedinstveni prakontinent Pangeu. 

Wegener je svoju hipotezu o pomicanju ploča predložio još 1915., u djelu "Die Entstehung der Kontinente und Ozeane" (O porijeklu kontinenata i oceana), ali nije mogao objasniti mehanizam odgovoran za ovu pojavu, pa je hipoteza prihvaćena tek 1950-ih godina, dugo nakon njegove smrti.

IZVOR: National Geographic

Tweet

Tweet