Karavanke i Savinjsko-Kamniški Alpi

17Izdvajamo iz magazina Moja planeta

Karavanke (nem. Karawanken) su gorski lanac koji deli Austriju i Sloveniju. Prostiru se u smeru zapad-istok od italijanskog Trbiža do slovenačkog Slovenj Gradca u dužini od oko 120 km a najviši vrh je Stol/Hochstuhl sa 2.236 mnv.

Preko Karavanki postoje dva puta koja vode iz Slovenije u Austriju. Prvi je kroz tunel Karavanke a drugi je preko planinskog prevoja Ljubelj (1.360 mnv), koji je nekoliko kilometara istočnije od tunela. Za brži put prema Nemačkoj koristi se tunel Karavanke, dok se prelaz Ljubelj koristi kao regionalni put između Klagenfurta i Ljubljane. Peca (nem: Petzen, 2.125 mnv) je planina na Koroškem u istočnom delu Karavanki (46,50023°N / 14,77993°E). Legenda kaže da pod njom spava Kralj Matjaž koji se sa svojom vojskom sklonio u jednu kotlinu pred mnogo jačim neprijateljem. Tu je seo za kameni sto i zaspao a njegovi verni vojnici su se okupili oko njega i isto zaspali stoletnim snom. Kada se njegova brada bude devet puta obmotala oko stola on će se ponovo probuditi. Sa svojom vojskom će doći iz te kotline i sa ovog sveta oterati zlo i nepravdu. Ta kotlina se nalazi u neposrednoj blizini Doma na Peci (46,4901°N / 14,7942°E).

Greben Kamniško-Savinjskih Alpa se proteže smerom severoistok-jugozapad iznad kojeg se dižu pojedinačni vrhovi, od najnižeg Jelovca (1.845 mnv), srednjeg Laneža (1.925 mnv) do visokeMale Raduhe (2.029 mnv) i najvišeg vrha VelikeRaduhe (2.062 mnv). Raduhaje 2.062 mnvvisoka planina u istočnom delu Kamniško-Savinjskih Alpa (46,40991°N / 14,73775°E) i od ostatka Kamniško-Savinjskih Alpa je odvojena dubokim kanjonom reke Savinje. Zapadna i severna strana Kamniško-Savinjskih Alpa su kamenite i padaju preko zida na šumsku ravan iznad Savinje odnosno planine Javorje iGrohat, na kojoj se nalazi Dom na Grohatu (1.460 mnv)(46,4233°N / 14,7481°E).

Logarska dolina je dolina u Kamniškim Alpima u opštini Solčava. To je tipična lednička dolina „U” oblika. Sastoji se iz tri dela: donjeg dela pod nazivom Log, srednjeg dela Plest ili Plestje (uglavnom šumovito područje) i gornjeg dela Kot ili Ogradec (šumovita oblast prošarana padinama sa siparom). Ukupno 35 ljudi živi na izolovanim farmama u Dolini.

U organizaciji PSK „Dunav” iz Beograda, grupa planinara istoimenog kluba, pojačana kolegama iz PD „Jelenak”, Pančevo, uputila se u kasnim večernjim satima, u sredu 11. maja 2014. godine, put Slovenije i to na sam sever „dežele” na Korošku, da ispenju planinu Pecu, najistočniju planinu Karavanki i planinu Raduhu koja pripada masivu Savinjsko-Kamniških Alpa.

Pre nepunih devet meseci na neformalnom sastanku sa predsednikom PD „Mežica” Rudijem Burjakom, iskazao sam nameru da u ovaj manje poznati, ali ne i manje lep, deo Slovenije dovedem grupu planinara iz Srbije, što je prihvaćeno sa odobravanjem. Konkretni dogovori su obavljeni već posle Nove godine a jedino je termin dolaska, zbog velikog snega, pomeren iz prvobitno planiranog aprila u maj. Rudi je bio, što se vremena tiče, skeptičan i za ovaj termin ali sam ga smirio, našalivši se, da on sve sredi operativno u lokalu sa svojim ljudima a ja ću da sredim vreme u dogovoru sa „svevišnjim”. Tako je i bilo...

U ranim prepodnevnim satima tog četvrtka dolazimo u pitomo rudarsko mestašce Mežicu, okupano sunčevim zracima, gde nas dočekuje ljubazni Roman Šrube, u ime PD „Mežica”. Posle duge vožnje prijalo je protegnuti noge i napuniti nozdrve mirisom četinara. Kaficu i po koju kapljicu „da speremo prašinu iz grla” gostoprimljivo je ponudio i častio nas sve redom a mi prihvatili, moj brat od tetke Sandi. Za usput „da nam se nađe” do Doma na Peci spakovao nam je i nekoliko pravih domaćih integralnih ražanih hlebova iz furune, „naramak” domaćih salama i skutu (po naški, „švapski sir”), sve domaće, od čuvenog Kajžara, Onkraj Meže.

Po planu akcije, u 11 časova smo imali rezervisan termin za grupnu posetu Rudniku olova „Mežica” gde su još u rimsko doba kopali rudu. Prvi zvanični pisani tragovi potiču iz 1665. godine od kada zvanično i računaju početak rudarenja u tim krajevima. Rudari su u tom periodu koji traje duže od 300 godina napravili više od 1.000 km tunela koji se prostiru na 64 km2 i sežu od dubine 268 mnv do visine 2.060 mnv, pod sam vrh Pece. Godine 1994. zaustavili su proizvodnju rude i ujedno su električne pumpe prestale da izbacuju vodu iz rudnika, pa je ona poplavila donje delove rudnika do vodnog tunela kojim danas slobodno ističe. Poplavila je i velike otkope koje su rudari napravili, a koji danas izgledaju kao čarobna podzemna jezera. Rudnik je moguće obići biciklom (MTB-ovima), kajakom ili, kako smo mi uradili, vozićem 3,5 km pa onda peške još 1,5 km gde su izložene mašine koje su se upotrebljavale kada je Rudnik još bio aktivan. Naravno, dobili smo HTZ opremu: šlemove, čeone lampe, narandžaste mantile (da se lakše nađu oni koji se izgube, he, he!) i čizme, ko je hteo. Za većinu planinara iz grupe koji još nisu bili tako duboko pod zemljom ovo je bio jedinstven doživljaj.

Nakon završenog obilaska Rudnika okrepili smo se Sandijevim ražanim hlebom, salamom i skutom posutom rebarcima crnog luka i polivenom bundevinim uljem, tipičnom seljačkom hranom ovog dela Slovenije. Tako okrepljeni krenuli smo prema mestu Črna na Koroškem odakle vodi poreklo Tina Maze, dvostruka zlatna olimpijska pobednica u spustu sa potonjih Zimskih olimpijskih igara u Sočiju. Koristimo kratku pauzu i slikamo se pored albino mrkog medveda koji je ulovljen u ovim krajevima i izložen na glavnom trgu iza staklene barijere.

Put nas dalje vodi ka Heleni u Muzej rudarstva a potom, pored lokacije Milnik, do Podpece gde ostavljamo prevoz. Tu smo uzeli neophodne stvari za dva dana na planini i ispenjeli se do Doma na Peci (1.665 mnv) (gde ćemo provesti sledeće dve noći uz gostoprimstvo domara Srećka Golića i kuvarice Zore. Kasno uveče pridružio nam se i moj brat od ujaka Matjaž, predsednik lokalnog lovačkog udruženja koji je došao da se druži sa nama ali i da ustane rano ujutru u četiri sata da bi brojao divokoze u ovom reonu, dao im soli da ne bi imale proliv od sveže trave i slušao zov tetreba pošto im je sada sezona parenja. Naravno da smo s njim na tu temu zova tetreba i parenja celo veče zbijali šale.

Jutro je osvanulo oblačno, no prognoza je bila dobra pa smo se uputili prema Kordežovoj glavi, najvišem vrhu Pece. Staza nas je vodila prvo kroz četnarsku šumu da bi ubrzo preovladalo nisko četinarsko rastinje tipično za ovu visinu. Oblaci su se polako razišli i omogućili nam da uživamo u predivnim krajolicima oko nas. S jedne strane tu je bila Mežiška dolina i planina Uršla gora u pozadini, pa idući redom, Smrekovc, Raduha, Olševa, pa iza njih Krofička, Planjava, Skuta i ne znam koje sve planine u tom nizu. Pogledom izdvajam, još uvek belim snegom prošaranu, stenovitu Raduhu i divim se njenoj lepoti. Kada sam prethodnih puta bio ovde uglavnom je bilo loše vreme pa nisam mogao ovako lepo da vidim unaokolo. Kako prilazimo vrhu od rastinja ostaje samo trava i zaostao sneg po senovitim uvalama, visine i do pola metra. Slika identična kao kada sam bio na Šar planini.

Posle još jednog prevoja ugledasmo i vrh, pa uz sneg stigosmo na pedesetak metara ispod njega. Tu zastajemo jer nam prijatelj iz PD „Mežica” Andrej Mencinger, a sada naš vodič na terenu, pokazuje Blajburšku (slovenački Pliberšku) dolinu koja se raširila pred našim očima. Sad smo na austrijskoj teritoriji jer smo malopre prošli granični kamen i nalazimo se u Austriji. Nedaleko ispod nas vidimo ski staze skijališta Petzen. Andrej nam objašnjava da su nedaleko u okolini ove doline vođene poslednje bitke Drugog svetskog rata na teritoriji bivše Jugoslavije. Pošto je završen kratak čas istorije penjemo poslednje metre do Kordeževe glave (2.125 mnv). Nakon pauze, jedna grupa odlazi da ispenje i Končnikov vrh (2.109 mnv) idući preko Knipsovog sedla (2.077 mnv) i vrativši se istim putem natrag. Pošto vidik „puca” na sve strane, Andrej nam pokazuje ostatak Karavanki, onda najviši vrh Austrije Grossglockner, zatim Storžič... Prosto ne znaš od lepote čemu da se više diviš i na koju stranu pre da gledaš! Okružen si veličanstvenim planinama koje su većinom prekrivene snegom a ponegde samo proviruju stene gde se sneg ili obrušio, ili delimično otopio. Gledamo Alpe i negde u sebi, potajno, pravimo planove šta ćemo sledeće da penjemo. Lepo je ali moramo i da pođemo natrag. Pošto odmah ispod vrha počinje velika padina prekrivena snegom spuštamo se dole na zadnjicama i, kao mala deca, takmičimo se ko ima bolji stil. Vriska na sve strane kao da smo na đačkoj ekskurziji. Pošto smo oduševljeni snegom delimično menjamo trasu povratka i idemo po izohipsi oko Male Pece po dubokom snegu dok ne izbismo na stazu kojom smo došli. Nedugo zatim ugledasmo i Dom. Zadovoljni ovim što smo penjali i prelepim danom uživamo u druženju do kasno u noć.

Ujutru pakujemo stvari i spuštamo se do prevoza. Iz PD „Mežica” su nam došli Matjaž i Peter pa nam pokazuju put a biće i danas naši vodiči pri usponu na Raduhu.Vozimo se po prelepim predelima do lokacije Bukovnik odakle pešačimo do Doma na Grohatu gde večeras spavamo. Kratko se zadržavamo, samo da uzmemo neophodne stvari a višak ostavimo, i nastavljamo prema Raduhi. Usput prolazimo brvnaru Gorske reševalne službe (GRS) gde imamo dogovoreno da svratimo u povratku. Staza vodi direktno preko jakog uspona do prevoja Durce. Sneg je prekrio sipar pa se lakše penje ali je uspon jak pa polako napredujemo jer se na pojedinim mestima propada duboko između kamenja i postoji opasnost od povreda. Usput srećemo dve planinarke iz Hrvatske koje se vraćaju jer ih je složenost staze naterala da se predomisle i vrate. Svaki korak je odmeren i polako dobijamo na visini ali nikako da izbijemo na prevoj. Pogled je sve lepši, vidimo Dom na Grohatu i kmetiju Bukovnik gde smo ostavili prevoz. Vidimo i Olševu a sasvim levo i Kamniške Alpe u svoj svojoj lepoti. Nakon nekog vremena konačno se približavamo i prevoju. Pravimo kratku pauzu ali je i staza odavde do vrha neuporedivo lakša. Uskoro srećemo i glavninu planinara iz Hrvatske koji se spuštaju sa Raduhe, razmenjujemo pozdrave i nekoliko reči pa nastavljamo prema vrhu. Uskoro vidimo i zadnji uspon. Konstatujemo da neodoljivo podeća na Trem i to onaj deo od Devojačkog groba prema vrhu. Nije mnogo prošlo i nalazimo se na vrhu. Ako je juče pogled sa Pece bio lep danas je božanstven. Planina Raduha je sa jedne strane (one sa koje smo mi došli) veoma strma i „istisnuta” iz okolnog pejzaža ali je zato, sada sa vrha, pogled na dole fascinantan. Zbog toga što se izdiže sa te strane kao zid, slovenački alpinisti tu imaju mnogo smerova za penjanje. Pokušavamo da pogodimo šta je šta od vrhova koje vidimo. Vidimo Dom i put kojim smo došli jutros, zatim se vidi cesta prema Solčavi i to ona gornja panoramska i ona donja, obična. Peter i Matjaž objašnjavaju nazive vrhova Kamniških alpa i sve što nam se učini lepo i fascinantno želimo da nam kažu nešto o tome. Naravno da niko ne zna da ponovi to što je čuo ali neku globalnu predstavu o prostoru su svi stekli. Zanima nas i Logarska dolina koju posećujemo sutra pa nam pokazuju kuda ćemo ići do tamo. Na kraju vadimo i zastave pa se slikamo s njima a slikamo se i tako da se vidi cela Peca sa kojom smo sada na „ti” jer smo je ispenjali.

Povratak je bio mnogo lakši a na onom strmom i nezgodnom delu sunce nas je tako uhvatilo jer je bilo jako a i zbog refleksije od snega, da smo svi „nabacili” boju. Uskoro smo se spustili do kolibe slovenačke Gorske reševalne službe gde smo se upoznali sa njihovim poslom i sredstvima koja koriste u radu. Zgodni pripadnik GRS-a Rajko izazvao je kod ženskog dela ekipe nepodeljene uzdahe kada su ga ugledale. Uz njega je bio i dresirani labrador po imenu Kan, njegova „desna ruka” pri spašavanju unesrećenih, kojeg su naše lepotice propisno izmazile kada već nisu mogle Rajka. Završno veče provodimo, kako i dolikuje, uz muziku i veselo opuštanje.

Nedelja. Dan kada se vraćamo za Srbiju. Spakovali smo stvari, napravili fotografije za arhivu i pozdravili se sa domaćinima Polonom i Slavkom Tiršekom i krenuli prema Solčavi. Tu ćemo posetiti centar „Rinka” koji je finansirala vlada Norveške, u kome je smeštena etno zbirka i eksponati sa lokacije „Potočka zijalka” gde su u ledenom dobu živeli preci braće Slovenaca. Kao posebno vredan eksponat spominje se najstarija igla za šivenje na svetu. Nastavljajući putem pored centra „Rinka” ulazimo u pitomu Logarsku dolinu gde nas dočekuju podolska goveda na pašnjacima i Kamniški Alpi u daljini, oko čijih vrhova se skupljaju tmurni oblaci ne obećavajući ništa dobro. Ubrzo dolazimo podno slapa Rinka i upućujemo se peške do njega lepo obeleženom stazom. Kako prilazimo čujemo sve glasniji huk slapa i uskoro ga i ugledasmo u svoj njegovoj lepoti. Slap Rinka je jedan od najviših slobodno padajućih slapova u Sloveniji. U njega se sliva voda sa područja Okrešlja i pada u veličanstvenom 90 metarskom luku na stene ispod Orlovog gnezda. Zbog svoje jačine i visine, slap Rinka je 1987. godine proglašen za spomenik prirode. Tu se slikamo za uspomenu i pijemo kaficu u kafeteriji „Orlovo gnezdo” dok uživamo u pogledu na ovu lepotu prirode. Da bi još malo uživali u Logarskoj dolini svraćamo u hotel „Plesnik” gde šofer i ja uživamo u čorbi od pet vrsta gljiva u društvu moje familije koja je došla da nas pozdravi bar na kratko a ostali uživaju u rustikalnom nameštaju kojim je opremljen Hotel.

Polazak natrag nam nije drag ali dođe i to vreme pa prepuni utisaka pozdravljam moju dragu familiju i krećemo put Srbije, dok u mislima već planiram u kom pravcu odavde da napravim sledeću akciju. Najverovatnije na zapad da bi kompletirali Karavanke jer ih planinari manje penju od drugih mnogo poznatijih lokaliteta u Sloveniji a isto su prelepe i nezaboravne ili, možda, jugozapadno ali to su slatke muke koje ostaju da se reše u budućnosti.

Tekst i foto: Ivan Kovačević
Izvor: www.mojaplaneta.net

  • boca
  • emporium
  • luka
  • primaco
  • unior

Izvještaj sa ljetne škole alpinizma

Opširnije »

BUDITE OPREZNI: Poskok ugrizao ženu dok je brala gljive

Opširnije »

Na Salcano MTB Cup – Sarajevo UCI C3 najbrži Filip Turk i Jovana Crnogorac

Opširnije »

Mosor dobio novo planinarsko sklonište

Opširnije »

Dan istarskih planinara 18. listopada

Opširnije »

Via Dinarica Trailer

Opširnije »

Prokletije – Jezerski vrh

Opširnije »

Splitski alpinistički par osvojio tri najviša balkanska vrha

Opširnije »

SCORPIO CENTAR U NOVOM SVJETLU

Opširnije »

Pošaljite sadržaj

Opširnije »

  

click logo    designer17