Posjetili smo Čabulju - vrh Velika Vlajna
Planinarenje po okolnim planinama Mostara smatramo svojom obvezom, zadužio nas je naš kolega i prijatelj Marinko koji, već godinama, slobodno vrijeme rado provodi sa nama. Kako nas je put vodio prema Mostaru odlučili smo realizirati jednu od dugo planiranih tura, Čabulju.
Čabulja je planina između rijeke Neretve i njene desne pritoke Drežanke. Najviši vrh je Velika Vlajna 1780 m, pa slijede Mala Vlajna (1686 m), Ošljar (1682 m), Medvjed (1679 m), Zasjeda (1625 m). Građena je od mezozojskih vanpenaca, a djelomično i od dolomita. Prema dolini Drežanke oštro je oivičena nekoliko stotina metara visokim tektonskim strinama, dok prema jugozapadu prelazi u podgorinu.
Jutro smo dočekali u gradu na Neretvi. U cik zore već smo stigli do Bogodola, polazne točke na 920 m. Ovdje su članovi HPD Prenj obnovili staru školu i napravili kuću "Planinski kutak". Ostavljamo automobile i markiranom stazom krećemo ka vrhu. Ulaz na stazu je 50-ak metara dalje od objekta, a na samom ulazu vidljivo je istaknuta tabla sa informacijama i samom usponu.
Prva dva sata pješačenja prolazi se dobro markiranom stazom između kamenom ozidanih polja. Ova polja su, u prošlom vijeku, ovdašnji stanovnici "oteli" ovom surovom kršu i zahvaljujući tome uspjeli prehraniti svoje obitelji. Kako kroz priču saznajemo sinovi tih ljudi su danas jedni od najuspješnijih Mostaraca. Ova činjenica i ne čudi, jer očito je da kad se na surovom kršu Čabulje steknu radne navike svugdje drugo veliki uspjeh je zagarantovan. Diveći se tako snalažljivošću ovdašnjih ljudi stigli smo na zaravan pred završni uspon. Podno vrha, ispod stare bukove šume nailazimo na jezerce/lokvu i odličan pogled na vrh Velika Vlajna. Pogled na Vlajnu, nažalost, zadnje je što smo vidjeli ovog dana. Gusti oblaci, magla i kiša nošena vjetrom prekrili su nas ju trenu. Završni sat uspona borili smo se sa vjetrom koji je svom snagom odpuhavao naše kabanice.
Nakon tri sata stigli smo na vrh. Odavde se pružaju pogledi na kanjone Neretve i Drežanke, vrhove Čvrsnice, Prenja, Veleža, Vrana, Cincara te po bistom vremenu čak i Biokova. Ništa od pomenutog mi nismo vidjeli, jedva križ i oznaku vrha (1780 m). Zadržavanja na vrhu nismo imali tek dvije fotografije i povratak natrag. Stopu za stopom, kroz maglu nazirali smo markaciju. Šuma je bila kakvo-takvo utočište od vjetra, dovoljno za kratki obrok i brzi pokret.
Nakon nešto manje od šest sati hoda, bez poštene pauze stigli smo natrag do Bogodola. Nismo uspjeli napraviti fotografije kakve smo planirali i uživati u dalekim vidicima, ali smo uspjeli jednim djelom doživjeti Čabulju i njenu neopisivu ljepotu. Zarobljena među najimpresivnijim planinama BiH ponekad, nepravedno, bude zapostavljena, ali nam je pokazala svoju surovost i da je i ona zaista vrijedna poštovanja. Vratit ćemo Čabulji, prvom prilikom, nadamo se da će nam drugi put pružiti šansu.
