Izdvajamo iz MAGAZINA MOJA PLANETA...

Četvorica jaskanskih planinara (ogranak Zdenčina) - Dražen Pulig, Zlatko Štulec, Zoran Koščec i Jadranko Šeper, u društvu dvojice prijatelja iz Makarske, obišli su gotovo 100 kilometara dugu Biokovsku planinarsku stazu. Divlje goleti, vrući dani, hladne noći, nedostatak pitke vode i ruksaci teži od 30 kilograma samo su dio izazova koji su ih pratili u šestodnevnoj avanturi...

Četvrtak 25. travnja – srijeda 1. svibnja 2013.
Obilaznici: Dražen Pulig, Zlatko Štulec, Zoran Koščec, Jadranko Šeper (HPD „Jastrebarsko”) i Toni Ćopo, Zoran Azinović (HPD „Biokovo”, Makarska)
Ideju o obilasku ove transverzale potaknuo je Dražen Pulig još prije nekoliko mjeseci čitajući izvještaje obilaznika koji su ovu trasu već prošli. Obzirom da je veliki dio Biokovske planinarske staze koji se nalazi izvan granica parka zapušten i ne održava se već dugo vremena, ova transverzala ne zadovoljava uvjete Komisije za planinarske puteve HPS-a. Transverzala BPS-a dugačka je i naporna i proteže se od Baćinskih jezera kod Ploča, a završava u Zaveterju kod Gornjih Brela. Do našeg je obilaska u novije vrijeme ovu trasu prošlo četvoro planinara u jednom pohodu.
Priprema ovog obilaska zahtjevna je zbog vrlo malo dostupnih informacija koje smo sakupljali iz svih izvora kojih smo se mogli sjetiti. Kako planinarske karte ovog područja ne postoje poslužila nas je turistička karta sa panoa u Parku prirode „Biokovo”, zatim topografske karte 1:25.000, i na kraju Dnevnik transverzale „Biokovske partizanske staze”, kako se ova obilaznica izvorno i zvala pri svom osnivanju 1979. godine. Trasu samog smjera transverzale, ali i trase eventualnih odustajanja pospremamo u GPS. Tiskamo i pripremljene topografske karte sa ucrtanim trasama puta. GPS zapis koji smo snimali cijelo vrijeme našeg obilaska kontrolnih točaka poslužit će pri skoroj izradi zemljovida planine Rilić.
Putujemo javnim prijevozom, tako da u četvrtak 25. travnja sjedamo na vlak u stanici Zdenčina, odakle krećemo u ovu avanturu. Put do Zagreba je kratak i veseo. Takav je bio i ispraćaj na željezničkoj stanici. Zahvaljujem svim prijateljima i našim obiteljima koje su nas došle ispratiti. Iskrcavamo se na kolodvoru Zagreb, tovarimo na sebe preteške ruksake (čak do 32 kg), i polako šetamo Branimirovom do Autobusnog kolodvora Zagreb. Autobus nam kreće u 21:00. Komično je bilo kada je vozač autobusa koji je pospremao putničku prtljagu u boxove odustao od namjere da pospremi i naše ruksake. Promrmljao je da su preteški i ostavio nam da se sami pobrinemo za opremu. Nije se mogao načuditi kako ćemo toliki teret nositi danima, i odakle nam ideja da uopće krenemo pješice dionicom koju on autobusom prelazi satima. Nije nam ni naplatio prijevoz opreme. To smo ionako nekoliko dana kasnije platili žuljevima i natiscima.
Putovanje autobusom planirano je noću tako da smo odmah ujutro spremni krenuti. Suprotno planiranom u autobusu smo vrlo kratko spavali tako da smo ujutro prilično pospani. Adrenalin koji raste pred polazak nije dozvoljavao odmor. Na našoj odedišnoj točki, autobusnoj stanici Rudine već su nas spremno čekala dva Jastreba iz Ploča. Toni Ćopo i Zoran Azinović, članovi HPD Biokovo iz Makarske dan prije polaska nazvali su nas da bi pošli sa nama. Bili su točni i čekali su spremni za polazak u avanturu.
Prvi dan, petak, 26.04.2013
Još za mraka u 4,50 h krenuli smo od autobusne stanice u Baćini dobro utabanom stazom kroz nisku travu prema našoj zamišljenoj KT 1 zadružni dom Baćina. Kako nismo uspjeli saznati točnu lokaciju ove građevine poslikali smo se putem ispred jedne zgrade koja je bila prva na putu. Oronula i napuštena djelovala nam je kao spomenik na neka prošla zadružna vremena. Iduća je postaja bilo napušteno selo Kolivrat, preko kojeg vodi staza do KT Ričevica. U Kolivratu nailazimo i na pristojan bunar gdje je moguće dopuniti vodu pri silaski sa Svetog Ilije. Mi smo išli u suprotnom smjeru, puni k'o brod i nije bilo potrebe za dopunom. Tek za osvježenjem. Put do Ričevice pristojna je staza stepenastog kamena i trave i brzo smo bili na KT 2. Ovdje zastajemo vrlo kratko, tek da odmorimo leđa od prenatrpanih ruksaka i da napravimo par brzih fotografija. Nastavljamo prema Svetom Iliji kod Gradca. Staza postaje sve teža, strmija, a pod samim vrhom dočekuje nas oštar kamen sa dubokim škrapama. Čizme trpe, a noge su sve teže.
Na KT 3 Sveti Ilija stižemo u 8,50 h. Pogled sa Svetog Ilije posebno je lijep. Pred nama se pružaju Baćinska jezera, Ploče, Pelješac, Korčula, Lastovo, Brač, Briške stine... Stisak pečata u Dnevnik transverzale, zajednička slika i marenda daju nam pola sata zasluženog odmora, nakon čega krećemo prema Svetom Paškalu. Sam vrh obilazimo sa lijeve strane na dvadesetak metara i žurimo prema napuštenom selu Grnčenik KT 4. Odmaramo noge i okrepljujemo se za iduću dionicu do Briških stina na kojima se pozdravljamo sa Zoranom Azinovićem, koji nam se pridružio na ovom dijelu puta. Zbog obaveza na poslu ne može nastaviti put sa nama i spušta se u Brist, a mi nastavljamo prema Podačkom polju KT 5.
Staza nakon Svetog Paškala više nije toliko naporna koliko su nam teški ruksaci koje vučemo cijeli dan. Do Podačkog polja put je vrlo loše označen i markacije se jedva tu i tamo naziru. Uz korekciju GPS om dolazimo na kasno popodne, i nakon obaveznog slikanja na KT 5 odlučujemo ovdje i prespavati. Ovo je jedino mjesto gdje vode ima u izobilju i uzvodno uz potok Ljupče nalazimo poziciju gdje slažemo šatore. Kako je dan bio izuzetno vruć, na Ljupči se osvježavamo. Brzo dopunjavamo vodu, i uz večeru spremamo se za počinak tako da smo već u 20:00h svi pozaspali.
Drugi dan, subota, 27.04.2013
Noć je bila jako svježa, a iako je plan predviđao rano buđenje, pred spavanje smo dogovorili da krećemo bez stresa i nervoze. Tako smo i ustali, odmorni, dobro naspavani, pojeli doručak i smireno spremili stvari za polazak. Prema Riliću KT 6 krenuli smo tek u 6,30 h dobrom stazom zaklonjenom krošnjama i jutarnjom svježinom. Na Riliću smo u 8,45 h i nastavljamo dalje. U međuvremenu se čujemo sa prijateljem Ivicom Buljevićem koji je već ispenjao uspon iz Višnjice i dopremio nam pitku vodu i B2 vitamine. Kako smo planirali spust u Višnjicu Ivica i njegov sin Ante predložili su da nam preuzmu vreće i šatore da bismo lakši savladali naporni plan koji smo si zamislili. Plan je bio da se popnemo na Sokolić i grebenom nastavimo na Sutvid sa spustom u Brikvu. Mada Sokolić nije KT Biokovske planinarske staze zacrtali smo si i taj vrh na koji smo se popeli 15,40 h. Pogled prema susjednom Sutvidu nije obećavao, ali kako nismo imali šatore sa sobom odlučili smo probati popeti se. Spust grebenom sa Sokolića vrlo je težak, kroz makiju i šikaru, i dok nismo dohvatili kapelicu Svetog Mihovila na susjednoj Vilovitoj glavici (932 nm) vrlo smo se sporo kretali. Več tada računamo da si nam zalihe vode nedostatne i prikupljamo je u preostalim kamenicama. Od kapelice oko Vilovite glavice vodi dobra pastirska staza koju pratimo, ali zbog sve lošijeg vremena, kiše koja počinje padati i oblaka koji Sutvid zaklanja cijelo popodne odlučujemo se spustiti u dolinu i na Sutvid se popeti idući dan iz Brikve. Stazom koju smo pratili spuštamo se do Burića lokve, pa na Bobanske staje, te napokon u kamenolom Kljenak od kojeg je još 4km do Brikve u kojima noćimo. Zbog problema sa žuljevima ovdje smo se oprostili i od našeg drugog Pločanskog Jastreba, Tonija Ćope.
Treći dan, nedjelja, 28.04.2013
Plan za danas je ispenjati Sutvid koji nam je sinoć promakao, i pokušati dohvatiti Dom pod Vošcem. Izuzev Sutvida, gotovo kompletna trasa puta odvija se asfaltiranom cestom i dobrim makadamom bez izraženijih uspona što će nam omogućiti ovog dana da prijeđemo veliki dio zacrtanog puta. Na Sutvid krećemo nakon kišne noći i zaključujemo da je bilo pametno spustiti se prethodnog dana, umjesto da izazivamo saudbinu i moguće ozljede na skliskom terenu. Uhvatila bi nas noć, a jutros smo odmorni, i do vrha stižemo brzo. Staza koja vodi na Sutvid lagana je, jutro je svježe i rosno, a lišće kroz koje se probijamo prvih pola sata puno vode od sinoćnje kiše. Dolaskom na prijevoj odlučujemo se za stazu koja iz Živogošća skreće na sam vršni uspon, pa se jednim dijelom staze spuštamo prema mora, da bi nakon par sto metara krenuli oštro lijevo na vrh. Zadnjih 500 m uspona Sutvid živa je stijena kroz koju brzo prolazimo. Skinuli smo i KT 7. U Brikvu se vraćamo grebenskim putem, pa nakon spusta sa grebena istom stazom kojom smo i stigli. Pred nama je dio puta kojim se krećemo isključivo cestom. Obuvamo nisku obuću u kojoj savladavamo preostali dio današnjeg plana. U selu Šošići koji su udaljeni sedam kilometara nalazi se KT 8, gdje radimo kraću pauzu za zajedničku fotografiju i nastavljamo dalje. Od Šošića do prijevoja Staza KT 9 je još pet kilometara dobrog makadama. Na prijevoju Staza nalazi se restoran gdje ručamo, i Biokovskom cestom idućih 17 km obilazimo dvije KT. Kako je Biokovska cesta svima dobro poznata, nećemo je posebno opisivati, tek napomenuti da smo putem do Jure napravili jednu kratku pauzu za slikanje kod suvenirnice na Ravnoj Vlaškoj i na Lugarnici na Lađenoj KT 10. U sam sumrak stigli smo do Doma pod Sv. Jurom, i uspinjemo uz uže se do KT 13 Sveti Jure. Slijedi brzo fotografiranje nakon kojeg se spuštamo natrag do Doma pod Sv. Jurom i cestom u Dom pod Vošcem. U debeloj noći brzo slažemo šatore, večeramo, okrepljujemo se uz gusternu koja se nalazi kod doma i tonemo u dubok san. Ova nam je noć bila najhladnija i dobro smo se zabundali u svojim vrećama za spavanje.
Četvrti dan, ponedjeljak, 29.04.2013
Jučerašnji je marš ostavio nabolnije posljedice na meni. Treći dan nije bio tehnički zahtjevan ni naporan, ali bio je hodački najduži. Izlazak iz šatora bolan je, noge su pune natisaka i žuljeva, i nisam siguran hoću li nastaviti. Ekipa se sprema na Vošac, a ja odlučujem da ću ostati kod šatora. Kao i uvijek, nekoliko koraka u figuri šestara pomaže, noge se privikavaju i ipak krećem na vrh. Svaki je korak lakši od prethodnog tako da zadnjih desetak metara Zlatko i ja trčimo ne bi li jedan drugog pretekli. Sa Vošca nezaboravan pogled na izlazeće sunce, Makarsku i otoke okružene morem pod nama. Povratak u kamp, doručak i pakiranje za ovaj našporni dan. Odlučili smo danas ne forsirati, poznajemo stazu kojom smo već svi prolazili, i zadovoljit ćemo se ako dohvatimo Radića stanove gdje bismo noćili. Vršna grebenska staza Biokovom nije teška ni tehnički zahtjevna, ali je dugačka i u sunčanih dana kao što je bio ovaj naporna i žedna. Dom na Lokvama brzo smo dohvatili. Primijećujem da je pumpa za vodu koja je montirana na domu opet potrgana. Doduše, može se koristiti, ali ne shvaćam zašto je netko stalno lomi. Ovdje kratko zastajemo i krećemo prema Motiki grebenskim putem, izvornom trasom BPS-a. U daljini se ističe šumovit Šibenik, a toranj Sv. Jure svako malo izvire iza mrežastog krša Biokova. Na Motici dopire svjež zrak iz Basta koji nas osvježava, ali žurimo dalje na greben prema Sv. Iliji. Na Radića stanove dolazimo u 14,20 h. Ovdje možete popiti najbolju vodu koji ste ikad pili. Hvatamo kantu i vadimo hladnu, čistu vodu iz dubine krša kojom se opijamo.
Na Radića stanovima planirano je bilo noćenje, ali nakon ručka i odmora odlučujemo nastaviti do Šćirovca. Sv. Iliju KT 16 dohvaćamo relativno brzo, u 14,45 h, a vrućina je paklena. Spuštamo se uskim grebenom koji povezuje Sv. Iliju i Ledenicu vrlo sporo. Prošle godine ovom stazom preletjeli smo, doduše sa mnogo lakšim ruksacima, ali i odmornijim nogama. Ledenicu teško savladavam a spust podno Miletnjaka dosadno je dug. Napokon u 17,15 h smo na Šćirovcu KT 17. Odluka je da se spuštamo dok nas noge nose, pa dokle stignemo. Najbolje bi bilo do Grljaka, gdje ima vode za osobnu higijenu i okrijepu. Tako razmišljajući prelazimo preko prvog prijevoja, pa preko drugog, i pod obroncima Jagodnika (1534 nm) primijećujemo mlaku Kale. Voda ne djeluje pitko i zdravo i odmah nastavljamo dalje prema Pozjati. Uz postupni gubitak visine Pozjatu KT 18 dohvaćamo u 18,25 h. Špilja Pozjata puna je snijega pa nastavljamo dalje tražeći pogodno mjesto za logor. Sada već kreću razmišljanja da bi danas mogli završiti Transverzalu.
Od Pozjate do slijedeće kontrolne točke Grljak KT 19 udaljenost nije velika. Samo dva kilometra. Ali prelazili smo ih jedan sat. Spust sa Šćirovca, kojim god smjerom krenuli dugačak je i naporan. Tako je i staza prema Brelima dugačka, naporna i bolna. Kaskade okruglog kamena koji bježi pod nogama, visoke trave i zemlje čine se pitomo, ali teško ih je gaziti. Grljak smo dohvatili sat vremena nakon Pozjate, ali spust sa Pozjate do zadnje kontrolne točke bio je pakao. Bolne noge, žuljevi, selo koje je nadohvat ruke a nikako ga dohvatiti... Ovo je za mene bila mentalno najteža dionica u kojoj sam prvi put pomislio stati i prespavati. I spustiti se još tih 400 metara idući dan.
U selo Zaveterje gdje je zadnja KT 20 spustili smo se ipak u 21 h. Ovdje nas je čekao naš dobri duh Ivica Buljević, koji nas je odvezao na obalu, gdje smo na žalu složili naš zadnji Biokovski logor i odmakali noge u morskoj vodi dugo u noć. Idući dan krenula je evakuacija kući.
U svoje i u ime cijele Biokovske ekipe Jastrebova zahvaljujemo na potpori našim obiteljima, prijateljima, HPD Jastrebarsko i Općini Klinča Sela koja nam je pomogla realizaciju ovog pothvata.

Tweet

Tweet