Vidina kapa

Izdvajamo iz MAGAZINA MOJA PLANETA...

Vidina kapa naš je cilj ovog vikenda. Prognoza dobra, raspoloženje na zavidnom nivou. Krenusmo ranim jutrom iz Sarajeva pa najbližim usponom iz mostarske Bijele sa 120 mnv.

Put je markiran i vodi od ušća Bijele u jezero Salakovac do sela Grabovčića, prije rata stalno naseljenog, planinarima poznatog gostoprimstva. Danas je selo napušteno, spaljena je i jedina kuća u koju se moglo skloniti za nevolju.

Iz sela vodi šumski put obrasto tankim, jedrim, žilavim prućem do Barnog dola iznad kojeg se pruža fantastičan pogled na planinski amfiteatar. Markantni vrh Lupoglava, impozantan greben Ovče i za nas ovaj put interesantnim grebenom Vidine kape, koja počinje Keraćom, a završava Velikim i malim Heračom. Do Barnog dola potrebno je pet sati hoda - bez odmora. Prilično umorni od teške opreme koju nosimo i vidno razočarani uništenom prirodom prošlogodišnjim razornim požarom nađosmo pogodno mjesto za naš mali crveni šator i priručnu kuhinju u Barnom dolu. Raspremismo se, odmorismo uz kafu i večeru. Za uspon i pristup penjanju bilo kojeg smjera iz amfiteatra Babinog dola, potrebno je dan prije prići lokaciji koju želimo penjati, što smo i mi učinili da bi u potpunosti doživjeli i osjetili zimske ljepote Prenja.

Jutrom nas čeka nastavak puta kroz Barni do do amfiteatra i samog podnožja najposjećenijeg vrha Lupoglava, kao i Ovče (2.021 mnv) koji je jedan respektabilan i nadasve lijep planinski vrh a vrlo rijetko posjećen. Ovča je sjeverno oštrim grebenom povezan sa Lupoglavom. Kretanje nam otežava toplo jutarnje sunce koji prijeti brzom otopljavanju snijega. Inače, put nije težak - 300 metara prije samog vrha u cijelom amfiteatru; nagib iznosi i do 45 stepeni te usponi na bilo koji okolni vrh traju tri do četiri sata. U ovom djelu Prenjskog masiva pogled nam se pruža od Lupoglava, Ovče, Vjetrenih brda, Čvrsnice, Veleža... čak do Maglića i crnogorskih planina.

U sredini amfiteatra skrismo se od jakog vjetra. Prezalogajismo, prepakovasmo se i odlučismo se na uspon sjevero-zapadnim dijelom amfiteatra u odnosu na Lupoglav. Cilj je Vidina kapa.

Snijega ima dosta i dobar je za hodanje. Pojaseve, bajle, cepine i krenusmo. Igra sunčanih zraka velikih crnih oblaka i jakog vjetra je svuda oko nas što pojačava kompletan doživljaj.

Ja u sendviču izmedu dva drugara, napredujemo sigurno i nadasve brzo. Odmorismo u podnožju velikog kamena uz besplatno tuširanje snježnicom. Uspinjemo se sjevero-zapadnom vertikalom na sedlo pod sam vrh Keraća (2.030 mnv), na njega se grebenom nastavlja Vidina kapa, pa Veliki i Mali Herač tako da se tim grebenskim lancem zatvara Prenjska visoravan prema zapadu. Vrijeme idealno, prizori pred nama nestvarni. Odmaramo na tom vrhu Keraća uz polemiku. Put ka Vidinoj kapi je nemoguć zbog velikih streha i sad već poprilično raskvašenog snijega. Odmaramo, uživamo, slikamo...

Neko spomenu da se na forumima vode polemike oko vrha na kojem smo sada. Neki kažu da Kerać kao vrh ne postoji nego je to sve greben Vidine kape na koju se nastavlja Veliki i Mali Herač.

U knjizi velikog poznavaoca i ljubitelja planina Muhameda Gafića stoji citat gospodina Zvonimira Tomića koji kaže: „Da Kerać postoji potvrđuju domoroci - stočari na Prenju koji su pored Vidine kape koristili termine, Veliki i Mali Herač, kao i Kerać. U kartama, tamo gdje predpostavljamo da bi se trebao naći Kerać, stoji naziv Vidina kapa, naziv za koji bismo pretpostavili pokriva sve vrhove u lancu između Lupoglava i Herača, jer se autori karata nisu potrudili da raščlane ovu zonu. Ako posmatramo lanac vrhova sjevero-zapadno od Lupoglava, a iz pozicije stočara, onda je najvisočiji vrh Vidina kapa drugi vrh u lancu, a prvi je Kerać, dok je drugi Herač. Pod uslovom da mu se prizna izdiferenciranost Kerać bi bio jedanesti vrh po redu u Prenjskom masivu preko 2.000 mnv. Kao vrh prvi je susjed Lupoglavu iznad Barnog dola i Lučina. Prilaz za uspon mu je kao i Lupoglavu”.

Kako god da neko to prihvati, mi smo se ispeli jako zahtjevnim smjerom na jedan prelijep vrh. Prizor koji se pružao pred nama na sve četri strane horizonta je nestvaran, a stvaran. Maksimalno smo mu se predali, uživali i upili svu tu ljepotu. Zabilježili je svojim fotoaparatima i želimo je podjeliti sa vama. Od srca taj priznat ili nepriznat vrh Kerać preporučujemo našim sljedbenicima. Vratismo se drugom stranom Barnog dola, Klekovačom. Odmorismo se u malom kampu, popakovasmo i krenusmo nazad.

Umorni, sretni, obogaćeni novim iskustvom i jednom zaista neobičnom i novom alpinističko-planinskom turom vratismo se u Sarajevo.