Izdvajamo iz MAGAZINA MOJA PLANETA...
Svako novo iskustvo, svaki novi osvojeni vrh u nama ostavljaju neizbrisiv trag i ni jedan nije jednostavno uporediti sa drugim. Zato i pustolovina osvajanja najvišeg vrha Afrike se ne može povezati ni sa čim poznatim, jer je previše toga svojstveno samo ovom dijelu planete.

Ni vazduh, ni zemlja, ni voda, ni ljudi, niti jedan kutak Tanzanije u kojoj je i smještena planina Kilimandžaro sa svojim veličanstvenim vrhom Uhuru, ne podsjeća na ništa što se ranije moglo upoznati. Naš prvi susret smo doživjeli kroz mirise i zvuke, jer smo stigli noću i, iz bezbjednosnih razloga, jutro smo čekali na benzinskoj stanici. Da, upozoreni smo, ovdje se noću nije sigurno kretati zbog razbojnika, mada tokom cijelog boravka nismo imali neprijatnih iznenađenja, berem ne ove vrste.
Na put smo krenuli pripremljeni, psihički i fizički, i vrlo dobro upoznati sa samom planinom, pristupnim stazama, vremenskim prilikama, i sa svime onim što ozbiljno planiranje jednog ovakvog uspona podrazumijeva. Našu tročlanu ekipu su činili moj klupski kolega iz PAK „Summit” Banja Luka, Miroslav Bundalo, Ivo Lubina iz Društvo prijatelja prirode „Lipa” iz Odžaka i ja.

Putovanje počinje
Letjeli smo iz Zagreba za Istanbul a odatle do grada Aruša (Arusha). S obzirom da smo se u Zagrebu zatekli u vrijeme kada je tu napadao snijeg za koji je rečeno da nije bio tolike visine od kada postoje mjerenja u ovom gradu, prvi nam je let kasnio pet sati, zbog čega smo zakasnili i na naš let iz Istanbula prema Africi. Međutim, kako nam je aviokompanija zbog ovih odgoda platila noćenje u hotelu, dobili smo dan viška i iznenadnu mogućnost da na kratko upoznamo ovaj grad. Tih 24 sata smo sigurno prepješačili nekih 20 km trudeći se da vidimo što više znamenitosti poput veličanstvene Aje Sofije.
U grad Moshi (International Kilimanjaro Airport) smo sletili sutradan u tri ujutro, i prvo što smo uradili jeste da smo skinuli jakne, jer nas je dočekalo toplo afričko veče. Naš domaćin je bio don Velimir Tomić, katolički misionar koji u Africi od 1988. godine sprovodi svoju misionarku akciju. Vedar i vrlo susretljiv Velimir nas je uputio na nekoliko vlasnika agencija, koje nude usluge organizacije penjanja na Kilimandžaro i na planinu Meru.
Iako prije samog dolaska nismo bili sigurni da li ćemo ići, prije popularno zvanog Kilija, na penjanje vrha Meru (4.566 mnv), sada kada smo bili na licu mjesta odlučili smo se da prvo idemo na ovaj aklimatizacijski uspon, prije nego što se upustimo u osvanjanje vrha „crnog kontinenta”. Nakon obilaska nekoliko agencija, a ima ih zaista mnogo, uspjeli smo po povoljnoj cijeni da dogovorimo organizaciju penjanja na Meru i to u trajanju od tri dana, iako je standardno da se penje četiri dana. Odnosno dobili smo vrlo dobru ponudu za organizaciju i penjanja na planinu Meru i Kilimandžaro zajedno sa safarijem. Vjerovali smo da imamo dovoljno kondicije da uspon na vrh Meru uspješno savladamo za dan manje, a samim time smo uštedjeli na troškovima boravka u nacionalnom parku. Već treći dan po boravku u Africi ulazimo u nacionalni park i počinje naše prvo penjačko iskustvo, čija nas je težina pomalo iznenadila, ali i vrlo dobro pripremila za glavnu planinarsku poslasticu.

Planina Meru - kokice i naoružani rendžer
Planina Meru je smještena u Nacionalnom parku Aruša i odlična je za aklimatizaciju prije penjanja na Kilimandžaro, međutim malo ko ide na nju, iz vrlo jednostavnog razloga, zato što je skupo. Njihova pravila nalažu angažovanje agencije, koja posreduje između penjača, vodiča, nacionalnog parka, u kojem se za dan boravka po osobi plaća taksa u iznosu od 100 dolara, a posebno se plaćaju usluge agencije i ostalo.
Na svakog penjača agencija obezbjeđuje dva nosača te na grupu kuhara i vodiča... Svi oni dolaze iz lokalnih plemena, a veći dio tereta nose na glavi, limit im je propisan do 20 kg, mada mogu da nose i više. Pored toga nose i jedan ruksak. Oni do utvrđenih kampova dolaze i tu spremaju ručak, postavljaju šatore i slično. Ovakav tretman, ponešto oduzima od pravog planinarskog duha, na koji smo navikli, jer imate osjećaj da ste turista, ali pravila nalažu da moraju biti tu, čak bez posredovanja agencije ne možete ući ni u nacionalni park. Pohvalno je što se zaista mnogo trude da očuvaju prirodno okruženje, čak ni organsko smeće se ne može bacati, nego ga ovi nosači uzimaju sa sobom.
Meru je planina vulkanskog porijekla, a penje se grebenom starog vulkanskog grotla koji je u obliku polumjeseca, jer je pod uticajem monsunskih kiša (El Nino) voda odnijela sa jedne strane vulkanski materijal prema dolini grada Aruša.
Od ulaska u park, Ngongongare gate 1.500 mnv, pa do prvog kampa Miriakamba hut (2.500 mnv) penjali smo se kroz džunglu, a prenoćili smo u čvrstom objektu. Na planini Meru na svakom kampu se nalaze čvrsti objekti sa krevetima i sa odvojenim prostorijama za ručak. Ono što je bilo zanimljivo jeste što nas je na tom prvom kampu na stolu dočekao veliki oval kokica, a po izboru si pravite čaj, kafu, a tu su i čokolade, mlijeko u prahu i slično. Cijelim ovim putem do prvog kampa kojim se ide kroz prašumu prati vas naoružani rendžer, jer je džungla stanište leoparda i bafala, goveda koja su vrlo opasna - ni blizu plašljivih kravica.
Sutradan smo od prvog kampa krenuli prema drugom Saddle hut koji se nalazi na visini od 3.500 mnv. Sve do nekih 3000 mnv se prostire prašuma, a onda se ona preobražava u „planinsku mjesečevu šumu“ (engl. Mount Moonwood). Ova metafora je nastala zbog niskog rastinja koje po sebi umjesto lišća ima nešto poput lišajeva, vrlo specifičnu mahovinu koja visi po tom niskom drveću svijetlo zelene boje i koja se presijava. Ovaj pojas neobične mjesečine na zemlji iznosi oko 500 metara, nakon čega krajolik poprima obrise površine Marsa. Grbavi i nedefinasni oblici pokriveni vulkanskom prašinom i ohlađenom magmom su bili naši saputnici do samog osvjanja vrha Merua.
Prije nego što smo u pola dva ujutro krenuli na veliki, ispeli smo mali Meru na visini od 3.800 mnv. Treba reći da se standardno za penjanje na vrh Meru od ovog zadnje kampa, planira šest sati penjanja i to od 12 uveče do 6 ujutro, kako bi se prisustvovalo spektaklu izlasku sunca iza planine Kilimandžaro nasuprot kojeg stoji Meru, peta najviša po visini planina Afrike. Međutim, umjesto u 12, a na naše insistiranje u osvajanje ovog vrha krećemo u pola 2 ujutro i stižemo u planirano vrijeme na sami vrh, gledajući kako sunce svojim zrakama obasjava našu slijedeću i primarnu destinaciju, veliki vrh Uhuru. Na samom vrhu planine Meru nismo se dugo zadržavali, jer zbog nešto bržeg tempa koji smo odabrali, osjetili smo posljedice strmog uspona, pomalo vrtoglavice, te smo svjesni opasnosti od visinske bolesti, počeli čim brže da se spuštamo. Već iznad 4.000 mnv ostajete na grebenu gdje vas dočekuju nemilosrdi udari vjetrova i temperatura koja je bila minus deset stepeni Celzijusovih. Kolika je razlika u temepraturi najbolje ilustruje činjenica da smo od zadnjeg kampa (3.500 mnv) krenuli u osvajanje u pravoj toploj ljetnoj afričkoj noći, da bi smo se samo par sati kasnije našli u zimskim uslovima, zbog čega i oprema treba da bude zimska, bez obzira na sve. Takođe, vjetar diže vulkansku prašinu, koja nam je ulazila u oči i usta, a u nedostatku marama, osjetili smo škriputnje pjeska u zubima, a sama prašina ima kiseli i vrlo neprijatni okus.
Spuštali smo se užurbano. Sa vrlo kratkim zastojima na dva već pomenuta kampa sitgli smo „u cugu” do početne tačke ulazne kapije Momella gate na 1.400 mnv. Ispod 3000 mnv koncentracija kiseonika postaje veća, a samim tim i nama se vratila poljuljana snaga, a jedan naporan dan je bio iza nas. Dan u kojem smo „u komadu“ prešli 30 km, 1000 m u penjanju i oko 3000 m u spuštanju. Uslijedili su dani odmora koje smo proveli u safariju, obnavljajći energiju za poduhvat Kilimandžaro.

Hakuna Matata
Hakuna Matata je fraza iz svahili jezika, a označava život bez pravila, odgovornosti i briga, jednostavno afričko hedonističko načelo. Po tom motu žive (ili barem tvrde da žive) kenijski i tanzanski pripadnici plemena Masai. U praksi to znači da u Africi nikad ne možete vjerovati da će nešto biti urađeno onda kad je i rečeno. Uprkos ovom vrlo raširenom principu, uspjevali smo da svoje planove ostvarimo na željeni način. Zaista je nemoguće navesti svaki zanimljivi detalj puta, jer za mjesec dana boravka toliko se toga vidjelo, doživjelo, osjetilo…
Safari je doživljaj za sebe, prilika da se iz neposredene blizine doživi afrička savana u svom punom sjaju. U četiri dana obišli smo tri rezervata prirode a to su: Nacionalni park „Serengeti” sa rezervatom „NgoroNgoro” kraterom i Nacionalni parka „Manyara”.

Preko Planine demona do Vrha slobode
Dan nakon safarija smo uzeli za odmor i peti dan krećemo u pohod na Kili, od Mačame kapije 1.828 mnv (engl. Machame gate). Kilimandžaro (Kilimanjaro, nekoć Kaiser-Wilhelm-Spitze) je planina i stratovulkan u sjevernoistočnoj Tanzaniji, blizu granice s Kenijom. Sa 4.600 m od podnožja on predstavlja najvišu samostojeću uzvisinu na svijetu, a njegov najviši vrh Uhuru ima visinu od 5.895 mnv, s kojeg se pruža dramatičan pogled na okolne ravnice. Nacionalni park „Kilimandžaro” je osnovan 1971. godine od šumskog rezervata kojeg su osnovali njemački kolonizatori još početkom dvadesetog stoleća. On pokriva površinu od 753 km² iznad visina od 2.700 metara i otvoren je za javnost 1977. godine. Godine 1987. upisan je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Africi zbog zaštite brojnih vrsta sisavaca koji žive u parku, a od kojih su mnogi ugrožene vrste. Sama riječ Kilimandžaro označava Planina demona, zbog vjerovanja da su se tu nekad prinosile žrtve bogovima, dok njen najviši vrh ima ime koje znači Vrh slobode.
Sa prve polazne tačke sa nama je išlo šest nosača, asistent vodiča, koji je istovremeno bio i kuhar, i vodič. Naš odabir je bila takozvana Mačame ili Viski ruta koja je najduža, najzahtjevnija, najljepša i najskuplja. Prvi dio puta se ide kroz prašumu od Machame gate 1.828 mnv do Mačame kuće (Machame, 3.020 mnv) gdje smo prenoćili, da bi sljedeći dan nastavili do Šira kuće (Shira, 3.847 mnv). Ove prašume su u stvari kišne šume i tu svaki dan padaju kiše, dok voda po prestanku padavina, a pod uticajem sunca isparava zbog čega je vrlo sparno. Vodič nam je ispričao da oni planinu zovu kameleon, zbog učestale promjene vremena i temperatura. Noć koju smo proveli u Šira kampu obilježilo je vrlo malo sna, jer sam cijelo vrijeme imao mučninu, kao i Ivo, koji je i povraćao, dok je od nas trojice jedino Mišo prespavao noć. Sutradan ipak nastavljamo do Lava Stupa na 4.642 mnv, a zatim se opet spuštamo na 3.984 mnv, do kampa Baranko (Barranco). Ovaj uspon i ponovno spuštanje je vrlo korisno za aklimatizaciju, ali istovremeno vrlo loše utiče psihološki, jer se cijeli dan penješ i onda se vratiš, da bi se sutradan opet penjao. Naredni kamp poslije Baranko jeste Barafu (4.681 mnv). Penjali smo se gotovo uz stijenje, a naši nosači su sa velikim teretom na glavi i bez ikakve opreme, sa vrlo oskudnom odjećom, savladavali i neke tehnički veoma zahtjevne dijelove puta. Kao i na Meruu, nakon prašume, dolazi se do mjesečeve šume a onda predio vulkanskog stijenja, nepravilnog oblika. Tu smo jedino nailazili na kaktuse koji rastu i do pet metara, a mogu biti stari i do sto godina.
Prije nego što ćemo krenuti od Barafu kampa dalje u uspon, na raspolaganju smo imali par sati odmora. Našim pratiocima smo ovaj put zabranili da nas uznemiravaju kako bismo maksimalno iskoristili za odmor svo raspoloživo vrijeme. I baš tada kada smo krenuli da spavamo, napolju su se čule prve kapi kiše, koja se vrlo brzo pretvorile u snijeg. Što nikoga ne bi iznenadilo, da je bilo zimsko doba. Ali u ovom ljetnom periodu kada smo mi došli to je vrlo rijetka pojava. Opet je uslijedila noć bez sna, jer od buke i stalnog otresanja snijega sa šatora nije se moglo zaspati, a takođe i samo disanje je otežano na ovoj visini. Umjesto u planiranih pola 11 napred prema vrhu Kilimandžara krećemo u jedan sat iza ponoći. Čak su i naši vodiči ostali zbunjeni snijegom, te bili poprilično nespremni za njega.
Bez obzira na sve, nastavljamo prema Stella pointu, kako će se kasnije pokazati najkritičnijem dijelu cijelog puta. Od Barafu kampa do njega ima nekih 7 km dužine, dok je nadmorska razlika oko 1.000 m. Put je krajnje strm i iscrpljujući, pa se zbog toga i samim osvjanjem ovog pointa dobija zeleni certifikat. Odatle do Uhuru peaka ide blaži uspon nekih 45 minuta hoda. No prije dolaska na Stella point sva trojica smo iskusili određene probleme. Već na pola puta Ivo je osjećao nedostatak kiseonika, zbog čega sam mislio da će i odustati od penjanja. Sa druge strane Mišo je imao problema sa hladnoćom, hvalilo mu je još jedan sloj odjeće. Bilo je teško izbalansirati njegovu potrebu da se što brže krećemo, i Ivinu za nešto sporijim tempom, ali smo ipak uspjeli. Ja sam na trećini puta do Stella pointa osjetio veliki napad pospanosti. Svu svoju snagu sam u tom trenutku usmjerio na održavanje koncentracije, dok me je u par navrata budilo klizanje snijega po nogama. Ovo stanje me je držalo nekih pola sata, a onda je izašlo sunce. To nam je svima dalo nove baterije. Na Stella pointu vjetar je pokazivao svu svoju snagu, dok su nam kristali leda i snijega gotovo kidali kožu sa lica. Kako je snijeg rijetkost u ovo doba godine, i naša oprema je bila oskudnija.
Kako se krećemo dalje prema Uhuru vrhu, tako i emocije dobijaju na snazi. Prava jedna bujica osjećaja nas prepravljuje. Kroz glavu proleće hiljade dešavanja, dragih ljudi i prijatelja koji su nam pomogli da se uopšte ovaj poduhvat i realizuje. Iako je bilo neobično hladno minus 20 stepeni Celzijusovih, toplina i sreća nas preplavljuju. Konačno na vrhu Afrike. Sva trojica, i slike za vječno sjećanje.


Savjet
Ono što nas je najviše u cijelom ovom poduhvatu iznenadilo jeste što smo prije njega od mnogih čuli da je Kilimandžaro „laka” planina, gdje imaš nosače tereta, i gdje je sve manje više turistički. Ovaj opis se može primjeniti do visine od nekih 3.000 mnv, nakon čega zaista slijedi zahtjevan dio. Penjajući smo sreli veliki broj ljudi koji su odustajali i koji su izobličeni prolazili pored nas. Kilimandžaro možda jeste dosta komercijalizovana planina, ali sa svojom visinom ona predstavlja ozbiljnu prijetnju po zdravlje (na ovim visinama se dobija edem pluća, mozga) zbog čega se treba pametno penjati i nikako je ne treba uzeti „zdravo za gotovo”.

Kilimandžaro druga stanica „7 Summits”:
Članovi Planinarsko alpinističkog kluba „Summit” iz Banja Luke su vrh Kilimandžaro osvojili u sklopu poduhvata „7 Summits”, koji podrazumijeva osvajanje svih najviših planinskih vrhova sedam kontinenata. Prošle godine uspješno je osvojen i najviši vrh Evrope Elbrus (5.642 mnv). U toku ove godine planirana su i druga osvajanja, o čijoj dinamici i planovima će biti više rečeno u nekom narednom izdanju.

Viza u Tanzaniji se naplaćuje na samom aerodromu i košta 50 dolara, dok sa sobom morate imati takozvani žuti karton kojim dokazujete da ste vakcinisani protiv svih propisanih bolesti, poput žute groznice.

Anterfile:
Safari pustolovina
ØSerengeti je oblast koja se prostire u sjevernim dijelovima Tanzanije i jugozapadnim dijelovima Kenije na površini od oko 30.000 km². Ova oblast predstavlja jedinstven ekosistem u kome stanište ima oko 70 vrsta sisara i oko 500 vrsta ptica. Ime Serengeti potiče iz jezika Masai naroda i ima značenje „beskrajna ravnica”. Na prostoru ove oblasti nalazi se nekoliko zaštićenih područja među kojima su Nacionalni park Serengeti i rezervat Ngorongoro u Tanzaniji i rezervat Masai Mara u Keniji. U klisuri Olduvai koja se nalazi u ovoj oblasti pronađeni su fosinlni ostaci čovjeka čija se starost procjenjuje na 1,75 miliona godina.

ØNgorongoro je kaldera ugaslog vulkana u istoimenoj oblasti (površine 14.036 km² s 129.776 stanovnika 2002. godine) pokrajine Aruša u Tanzaniji koja se nalazi 180 km zapadno od grada Aruša. Njegovih 8.288 km² uz Nacionalni park „Serengeti” je zaštićeno područje još od 1959. godine. Godine 1979. ovo područje je upisano na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Africi zbog zaštite njegove jedinstvene bioraznolikosti mnogih ugroženih životinjskih vrsta, ali i dokaza o ranoj pristustvu ranih ljudi od prije oko 3,6 milijuna godina. Naime, prostrane ravnice oko kratera pripadaju klancu Olduvai koji je poznat kao „kolijevka čovječanstva” jer su tu pronađeni najstariji ostaci prvih hominina, kao što su Paranthropus boisei) i Homo habilis. U području ekosistema Ngorongoro obitava oko 40.000 pripadnika plemena Masai i nalazi se smještaj za turiste Ngorongoro Wildlife Lodge, a uz njega je rezervat Maswa i park prirode Maasai Mara, površine 320 km², a u kojem je lov dozvoljen.

ØOd 329 km2 Nacionalnog parka Manyara, jezero pokriva oko 231 km2, iako površina varira ovisno o godišnjim dobima. U sušnim razdobljima pojavljuju se velike blatne površine. Jezero je vrlo plitko tako da je najveća dubina samo 3,7 metara. Iako je jezero najpoznatije po pavijanima, jezero i njegova okolica takođe je dom biljojedima, kao što nilski konj, slon, impala, gnu, bradavičasta svinja i žirafa. Jezero pruža mogućnosti ornitolozima za gledanje i promatranje preko 300 ptica selica. Od 1981. godine jezero je proglašeno rezervatom biosfere UNESCO-a. Književnik Ernest Hemingvej rekao je za jezero da je najljepše u Africi.

Tekst i foto: Planinarski vodič PSRS, Miroslav Trivić
Izvor: www.mojaplaneta.net

Tweet

Tweet