Izdvajamo iz MAGAZINA MOJA PLANETA...

„Gdjekoji pripovijedaju za Durmitor da je nebeska soha, da je tako visok da nebo drži.” Upravo je ovim riječima Vuk Karadžić opisao svoju iznenađenost visinom Durmitora.

Vjerovatno nije ni pretpostavio da se pred njim nalazi više od pedeset vrhova, čija visina premašuje dvije hiljade metara. Ima li većeg izazova za ljubitelje šetnje ka nebu?

Ugrabili smo par dana odmora od gradske vreve, gužve i vreline sarajevskih ulica. Zbog loše vremenske prognoze odustali smo od nauma da posjetimo Triglav. Iznenada nam se rodio plan da umjesto prema sjeveru, krenemo na jug - prema Durmitoru. Kako nam je ljepota Durmitora pomutila um u prethodnim posjetama, treći put ove godine krenuli smo istražiti zaostale planinarske staze. Cilj je Ledena pećina i Škrčka jezera.

Na rampi ulaza u Nacionalni park ostavljamo automobil, plaćamo ulaznice i krećemo po asfaltnoj cesti do istočnih obala Crnog jezera. Izlaz iz šume donosi nam još jedan od nezaboravnih durmitorskih prizora. Stijena Savinog kuka ogleda se na površini jezera, zdepasti se Međed kupa u njegovoj dubini, a Crvena je greda obasjana prvim jutarnjim suncem. Modro jezero, bjeličasta maglica nad njim, zelenilo smreka uokolo jezera, oštre strme stijene prošarane klekovinom i sve pod krovom plavičasto- modrog neba. Tamo u daljini, negdje iznad Bobotova kuka , gusti oblak kao da prijeti kišom. Oko nas čarolija boja i doživljaja!

Nastavljamo dalje naš put prema Ledenoj pećini, preko drvenog mosta Mlinskog potoka i pored ostataka Jakšića mlinova. Potok je jedina stalna pritoka Crnog jezera, jezera koje je posebno. Jezero pripada i slivu rijeke Tare i Pive. Kada je visokog vodostaja voda iz Velikog jezera otječe Žabljačkom rijekom do grada, gdje nestaje u ponoru, da bi se nekim čudnim putevima ponovno ulila u rijeku Taru. Kad je vodostaj nizak, voda se zbog višeg položaja iz Velikog jezera preljeva u Malo, gdje i ponire i čudesnim durmitorskim podzemnim kanalima izbija u rijeku Pivu. Ostavimo Crno jezero da nas čeka u miru stoljetnih smreka, a mi se markiranom stazom , kroz šarenilo jesenjih boja oko nas u Inđinim dolovima uspinjemo sve više prema Lokvicama, jednoj od najljepših durmitorskih dolina. Poput većine ostalih, i nju je izdubio ledenjak što se niz Minin bogaz i Bobotov kuk spuštao prema Crnom jezeru, noseći za sobom debele morenske naslage. Staza prekrivena otpalim lišćem vijuga kroz šumu, da bi se zatim uspinjala i spuštala iz uvale u uvalu, dok nam poglede privlače stijene Međeda s lijeve i Čvorovog bogaza s naše desne strane. Tmuran oblak se preljeva preko Velikih Šljemena prema Bobotovu kuku, dok iznad Minina bogaza stidljive sunčeve zrake biju bitku za svoje mjesto.

Prolazimo kroz još jedan stjenoviti usjek i stižemo pred katune. Tu mještani iz poddurmitorskih sela izvode svoja brojna stada ovaca na ispašu tokom ljetnih mjeseci. Sad ih povremeno ispunjavaju tek poneki putnici namjernici, planinari u stankama uspona ili na noćenju pred nastavak puta za Bobotov kuk i Bezimeni vrh. Zastajemo da se odmorimo i uživamo u pogledu ispred nas. Šatorsko naselje stoji kao raznobojne pečurke u sivom kamenjaru i jarko zelenoj klekovini. Razradili smo plan sljedećeg odmora, nasuli čiste hladne planinske vode, stavili ruksake na leđa te nastavili sa usponom. Staza nas sad vodi strmim kamenitim padinama poviše Zelene lokve, jednog od brojnih durmitorskih jezera i jezeraca. Iznad nje se uzdižu vertikale Terzinog bogaza, a malo više lijevo je Velika Previja, prijevoj koji povezuje Terzin bogaz i Veliki Međed, ali i Lokvice s Velikom Kalicom. Dolazimo na Biljegov dol, na raskrižje markiranih puteva. Staza pravo nastavlja prema kralju durmitorskih visina Bobotovu kuku, lijevo vodi uspon na Minin bogaz, a mi skrećemo desno travnatim padinama Čvorovog bogaza. Sad smo već nadomak Ledene pećine. Obla glava proviruje iz oblaka, nebo obećava suncu da će nas grijati u nastavku našeg uspona,dajući nam nadu da će nas pogled s vrha ispuniti ushitom. Još par metara i stižemo pred ulaz Ledene pećine. Za silazak u njene dubine je potreban dodatan oprez, jer je zaleđena i zemlja koja vodi do ledenih ukrasa u njenoj hladnoj unutrašnjosti. Divimo se čudu prirode, toplota požara koji su ljetos harali po durmitorskim klekovim padinama oko ulaza u „ledeni muzej” nisu istopili predivne bijele stalaktite i stalagmite. Hladan zrak koji dopire iz pećine ne dozvoljava da se dugo zadržavamo te put nastavljamo prema Čvorovom bogazu.

Smjer kretanja sami određujemo, jer je staza negdje duboko ispod visoke klekovine koja nam se ispriječila na putu do vrha Čvorovog bogaza. Pogledom tražimo kamene kupole, jedinu markaciju na ovom usponu. Vjetar rastjeruje oblake sa vrha, a s njima i naše zebnje o mogućoj kiši. Uskoro se pruža pogled i na Međede i na Terzin bogaz i na Crvenu gredu i na Crno jezero sa Žabljakom i Durmitorskom visoravni pod nama. Planina nas je obilato nagradila za naš trud podarivši nam pogled na ljepotu zbog kog ostajemo bez daha i riječi. Nagradila nas je i sigurnošću, skrivajući nas u svoja njedra. Sigurnošću od svakodnevnih briga i sitnih problema koje smo ostavili dole negdje daleko za sobom. Polusatni odmor, pogled na crvene krovove katuna u Lokvicama i na šarene pečurkice šatora, te na Crno jezero u daljini napunio nam dušu i vratio snagu za povratak. Vratili smo se istom stazom uz misli o izazovu sutrašnjeg dana.

Tekst: Samela Zelić
Photo: Adnan Adilović
Izvor: www.mojaplaneta.net

Tweet

Tweet