Downhill (dh) je disciplina biciklizma gdje se vozači spuštaju niz brdo po tehnički zahtjevnim stazama utrkujući se protiv sata. Staze obično traju 3-4 minute i odlikuje ih strmi teren sa tehnički zahtjevnim elementima poput korijenja, kontra nagiba, brzih ravnih dijelova, skokova i sl. (često se dogodi da ima dijelova gdje je teško ići pješke).

Prosječne brzine se kreću oko 40-50 km/h, dok se na najbržim dijelovima mogu doseći i brzine od 70 km/h. Vozači su obavezni na utrkama nositi zaštitu za kralježnicu (tzv. „kornjaču“) i integralnu (full-face) kacigu, dok je preporučljivo osim toga koristiti i zaštitu za koljena/potkoljenice, ruke, ramena, te vrat.

Na vrh staze se vozači prevoze žičarom ili kombijem, staze u pravilu nemaju dijelova koji idu uzbrdo (a ako postoje, onda je to obično svega nekoliko metara).

Počeci downhilla sežu u '70 godine, kada je održana prva downhill utrka u Fairfaxu, SAD. Bicikli koji su se koristili za spust nisu bili nimalo slični današnjima; nisu imali suspenzije, korištene su uske gume, dijelovi su često trajali samo jedan spust. Tek početkom '90 je počela prava ekspanzija downhill biciklizma kada su se počeli proizvoditi bicikli čija je namjena bila spust. Prvo svjetsko prvenstvo u downhillu je održano 1990. u sklopu UCI MTB svjetskog prvenstva u Durangu, SAD.

Bicikl

Downhill bicikli se dosta razlikuju od klasičnih xc (cross-country) bicikala. Čvrstoća, izdržljivost i stabilnost su najvažnije odlike kod dizajniranja dh bicikala, te ih odlikuje nešto veća težina koja se kreće između 17 i 19 kilograma.

Usporedbe radi, xc bicikli u prosjeku imaju 10-12kg, dok high-end modeli i modeli bez zadnje suspenzije u pravilu imaju manje od 10kg. Težina bicikla nije presudna, međutim puno je lakše voziti bicikl sa manje kila, pogotovo na tehnički zahtjevnijim stazama (bicikl sa manje kila lakše ubrzamo, lakše skačemo sa njime, mijenjamo smjer i sl.); već i pola kile čini razliku koja se itekako osjeti.

Prednja i zadnja suspenzija imaju oko 200 mm hoda (može se naći modela sa manje ili sa više hoda, međutim 200 mm je nekakva zlatna sredina). Suspenzija kod downhill bicikala je puno aktivnija (mekša) u početnom dijelu hoda zbog stabilnosti pri većim brzinama. U velikoj brzini neravnine brže nailaze i suspenzija se mora "nositi" sa time, dok je kod xc bicikala bitnije da imamo stabilnu platformu za pedaliranje tj. da bicikl bude nešto tvrđi.

Kut vilice je puno položeniji (osjećaj je poput sjedenja na chopperu), te imaju dvije krune radi dodatne stabilnosti koja je potrebna pri vožnji većim brzinama po takvom terenu.

U downhillu je stil kočenja takav da se što kraće drži kočnica, ali kada kočimo, onda želimo što prije izgubiti brzinu (kočimo kratko, sa velikom snagom, na rubu proklizavanja). Iz tog razloga se koriste hidraulične disk kočnice sa rotorima veličine 180-200mm.

Gume su u pravilu veličine 2.5 sa velikim ripnama i mekanom smjesom (mekana guma traje jednu ili dvije utrke, ovisno o konfiguraciji staze – ako ima više kamenja, makadama i sl., guma se više troši). Cijeli bicikl je tako podešen da tek na nizbrdici imamo pravi položaj za volanom.

Fitness

Iako možda na prvi pogled tako ne izgleda, za bavljenje downhillom je potrebna iznimna tjelesna pripremljenost. Downhill staze su relativno kratke u odnosu na xc ili cestovne, međutim, cijelo vrijeme preskačete prepreke, pedalirate, pumpate zavoje i sl.

Puls se ne spušta ispod 180-190, srce vam je u grlu, volan jedva držite rukama, jedva čekate doći dolje da se odmorite i dođete do daha. Ovaj scenario je naravno u igri samo ako se utrkujete ili trenirate jačim intenzitetom. Ukoliko se spuštate radi gušta, onda se vozite onoliko brzo koliko vam tijelo dopušta i tjelesna pripremljenost dolazi do izražaja tek na kraju dana kada osjetite bol u mišićima i umor.

U downhillu je potrebno jednaku pažnju posvetiti razvoju muskulature gornjeg dijela tijela, kao i donjeg. Puno vozača, pogotovo rekreativaca, ima problema sa bolovima u rukama (pogotovo podlakticama) zbog nedostatka treninga.

U tome leži bitna razlika od xc/ceste gdje snaga u gornjem dijelu tijela nije toliko bitna kao u downhillu, zbog drugačijeg načina vožnje (xc vozači ne moraju biti toliko mobilni na biciklu, staze nemaju takve prepreke i sl.).

Vrlo bitno je dobro se zagrijati prije vožnje i istegnuti mišiće nakon vožnje. Prednost zagrijavanja i istezanja je prvenstveno u prevenciji ozljeda. Ukoliko se prije vožnje dobro zagrijete, te u vožnji padnete, tijelo (mišići, zglobovi) će puno brže reagirati i vjerojatno ćete izbjeći ozbiljniju ozljedu poput iščašenja, istegnuća i sl. Istezanje nakon vožnje će pomoći mišićima da se prije počnu oporavljati od napora kroz koje ste ih proveli, postići ćete veću mobilnost u zglobovima i općenito ćete se bolje osjećati.

Zapamtite, gore napisano vrijedi prvenstveno za one koji se žele malo aktivnije baviti downhillom. Ako samo želite isprobati ovu disciplinu i ponekad se spuštati niz omiljeno brdo, tjelesna pripremljenost vam sigurno neće biti ograničenje.

Kako započeti?

Za početi baviti se downhillom, potreban vam je adekvatan bicikl, mjesto za spuštanje, ekipa i malo dobre volje. Bicikl ne mora odmah biti najbolja „pila“ koju nude u dućanu. Biti će vam dovoljan bicikl sa nešto manje hoda (npr. 150/150), sa čvršćim dijelovima koji će duže trajati. Ukoliko se bavite biciklizmom, velika je vjerojatnost i da već poznajete nekoga tko vozi downhill; posudite bicikl za probu.

Mjesto za spuštanje je svako brdo sa malo šume. U BiH nažalost nema staza sa žičarom za bicikliste, pa ostaju samo lokalne staze koje su vozači napravili. Pri odabiru staza za spuštanje dobro pazite da vozite samo po označenim biciklističkim stazama i stazama gdje sigurno nikada nema planinara (pri brzinama koje se u downhillu postižu može doći do ozbiljnih ozljeda ukoliko se sudarite sa planinarom).

Tweet

Tweet