Prvi podaci o terenskim biciklima potiču iz 90-ih godina 19. stoljeća. Jedinica Buffalo Soldiers sa bazom u Missoula, država Montana SAD vozili su modificirane bicikle sa samo jednom brzinom , modificirane za duge vožnje po lošem terenu noseći opremu. 

 

 

Naredna, poznatija grupa MTB pionira bila je Velo Cross Club Parisien u Francuskoj ranih 50-ih godina 20. stoljeća. Oni su svoje bicikle sa kotačima  presjeka 27,5" (650b) (zanimljivo je da je ovaj presjek kotača od 2008. ponovo aktualan, kao kompromis između standardnih 26" i kontroverznih ali sve češćih 29") unaprijedili nekim izuzetnim ispravkama za to doba. Dostavili su ručice mjenjača na upravljač, široke gume i čak i nekakve suspenzije.

 

Sljedeći MTB pionir je John Finley Scott, osoba koje je tijekom 70-ih i 80-ih bila tijesno povezana sa zvaničnim pronalazačima MTB-a kakvog ga danas znamo. On je svoj bicikl Woodsie 1953. prepravio postavljajući ručice mijenjača , ravni upravljač i široke gume, kako bi ga mogao voziti po terenu. 

 

Ipak, iz ovih pokušaja nikada se ništa ozbiljno nije razvilo. 

Većina zasluga za uspeh modernog planinskog bicikla pripada grupi vozača iz Marin okruga u Californiji (planina Tamalpais) koji su razvijali svoje osobne verzije MTB bicikala tijekom 1970-ih. Imali su i svoju trku koju su nazivali Repack Downhill. Ime je dobila jer su morali poslije svakog spusta da otvore , zamijene mast i ponovo sastave svoje  zadnje glave (coaster brakes). Vozili su Schwinn Excelsior bicikle sa širokim balon gumama iz 1930, 40 i 50-ih. Iako nisu prvi koji su iskoristili široke gume, ravne upravljače, kantiliver kočnice pa ni brzine na bicikle napravljene za planinu, oni su prvi komercijalizirali i promovirali MTB i na taj način uspjeli da ga dovedu u mainstream. 

 

Najzaslužnija imena za početak MTB ere su: Joe Breeze, Otis Guy, Gary Fisher, Tom Ritchey, Charlie Cunningham, Keith Bontrager i kasnije priključeni Mike Sinyard. Mnogi od ovih vozača bili su takmičari u Velo Club Tamalpais, klubu cestovnih biciklista. Sva petorica su i danas u biciklističkoj industriji, Gary Fisher je osnivač Fisher Bikes-a, Tom Ritchey Ritchey-a a Mike Sinyard Specialized-a. Od kada su ovi “momci” zapalili fitilj inovacije se nižu jedna za drugom i dan danas. Oni su svoje cruisere sa širokim balon gumama prilagodili tako da se mogu voziti po svim vrstama terena. Prve MTB vožnje su bile isključivo downhill, vozači su pick-up-ovima nosili bicikle uzbrdo da bi se njima spustali niz planinu.

 Listopada 1977. Joe Breeye je napravio bicikl širokih guma (fat-tire) od lakih cijevi kakve su do tada korištene samo na boljim cestovnim biciklima (koje je on također pravio u to vrijeme). 

Taj bicikl je imao sve novitete, visoko kvalitetne dijelove  i 26” x 2.125” Uniroyal “Knobby” gume na Schwinn S2 bandašima i Phil Woods nabama. Joe je napravio 10 ovih prvih Breezers-a do juna 1978. Od 1985.

 Breezer #1 bicikl je u stalnoj postavci Oakland muzeja, a do tada je bio izlagan na mnogim mjestima. Ipak prvom Breezer-u je predhodio ram koji  je ranije 1977. Craig Mitchell napravio za Charlie Kelly-a. Kao i Breeyer ramovi kasnije i on je bio naprevljen od avionskih chrom-molybden 4130 cijevi, a Kelly ga je opremio dijelovima sa svog Schwinn Excelsior-a. Među tim dijelovima je SunTour mjenjače sa tumbshifterima  (ručice menjača u obliku poluga čijim pomjeranjem oko osovine kojom su fiksirane zatežemo i opuštamo sajlu mjenjača), TA aluminijskim srednjim pogonom Union nabama za doboš kočnice, ručicama kočnica sa motocikla, Brooks B-72 sedištem, Schwinn S-2 bandašima i UniRoyal Knobby gumama, u principu najboljim dijelovima koji su se za tadašnje clunkers-e (krševe – kako su ih tada zvali) mogli naći. Usprkos tome, Charlie se vratio svom Schwinn ramu koji je vozio do juna 1978. kada je kupio Breezer-a a Mitchell-ovi ramovi se više nisu razvijali. U januaru 1979. Joe i Otis koji su planirali obaranje rekorda u transkontinentalnoj vožnji na tandemu, posjetili su Tom-a Ritchey-a koji je pravio ram za njih i ponijeli su sa sobom Joe-ov MTB. Peter Johnson (još jedan iskusni proizvođač ramova koji se tu zadesio) i Tom su bili impresionirani konceptom MTB-a što je Gary Fisher-u pomoglo da Toma zainteresira za bicikle širokih guma. Gary je zamolio Toma da mu napravi ram, a Tom je napravio jedan za sebe, jedan za Gary-a i jedan da Gary proda. Pošto je kasnije tokom 1979. Tom napravio još 9 ramova, nije mu uspijevalo da ih proda u okolini Palo Alto-a gde je živio, te je pitao Fisher-a da ih on proda u okrugu Marin.  Fisher i Charley Kelly su nabavili nekoliko stotina dolara i osnovali “MountainBikes” koji je kasnije postao Gary Fisher Bicycles kao prvi striktno MTB biznis. Fisher o Kelly su pokušali da registruju ime Mountainbike, ali zbog proceduralnih ili definicijskih grešaka u aplikaciji nisu uspeli u tome. U međuvremenu, tokom 80-ih Bicycling magazin je organizovao konkurs “dajte ime tom biciklu” koji je isključivao ime Mountainbike koje je u to doba bilo pred boardom za registraciju. Pobjednik konkursa je bilo ime ATB (all terrain bicycle) ali pored MTB koje se naglo raširilo i nakon neuspjeha aplikacije za registraciju, ipak nije uspelo da opstane. 

 

Početkom 90-ih John Tomac i Ned Overend su dominirali kompletnom takmičarskom MTB scenom, tek je kasnije došlo do potpunog diferenciranja MTB disciplina. 1995. se širom sveta odigravaju prve Extreme Games i DH MTB postaje jedna od disciplina. 1996. MTB se prvi put pojavljuje na Olimpijskim igrama u Atlanti, zlatnu medalju odnosi Bart Jan Brentjens iz Nizozemske.