Da bi igrač uspješno mogao zadovoljiti zahtjeve koje pred njega stavlja utakmica, te da bi mogao izvesti mnoštvo različitih akcija i obaviti veliki fizički rad tijekom 90 minuta (a ponekad i duže), potrebna mu je velika količina energije. Iako postoje u organizmu različiti izvori energije, najveću količinu energije dobiva iz oksidativnog, odnosno aerobnoga sustava.

Mišići za svoj rad koriste poseban fosfatni spoj adenozin – trifosfat (ATP), koji se nalazi u samom mišiću. Njega ima vrlo malo, za samo oko 2 sekunde, te ga je potrebno neprestano obnavljati. Postoje tri načina obnove.

Prvi način obnove ATP-a je pomoću još jednoga fosfatnoga spoja – kreatin fosfata (CP). ATP i CP zajedno čine fosfatni energetski sustav. No, kao i ATP i CP ima vrlo malo, već nakon 6 – 7 sekundi rezerve se CP smanje za oko 80%. Nakon toga organizam se prebacuje na drugi energetski sustav, tzv. glikolitički sustav. U ovom energetskom sustavu mišići koriste ugljikohidrate smještene u mišiću za proizvodnju energije. I u fosfatnom i glikolitičkom sustavu energija se oslobađa bez prisutnosti kisika. Takav se način dobivanja energije naziva anaerobni, te se fosfatni i glikolitički sustav zajedno nazivaju anaerobnim energetskim sustavom.

Konačno, najveći dio kretnji u nogometu su niskog i umjerenoga intenziteta. Tijekom tih aktivnosti nije potrebno brzo oslobađanje energije te se organizam prebacuje na treći energetski sustav, tzv. Oksidativni, odnosno aerobni sustav. Za proizvodnju energije aerobnim putem potrebna je dovoljna količina kisika.

Količina kisika koju organizam koristi naziva se primitak kisika. Upravo se primitak kisika često uzima kao mjera aerobne izdržljivosti, odnosno aerobnog fitnessa.

Upravo najveće vrijednosti imaju atletičari dugoprugaši. Prosječne vrijednosti maksimalnog primitka kisika za nogometaše u polju iznose 50-75 ml/kg/min, a golmane 50-55 ml/kg/min. U nekoliko je navrata potvrđena pozitivna veza između maksimalnog primitka kisika igrača i ukupne prijeđene udaljenosti u igri. Međutim, pri opterećenju kod kojeg je primitak kisika maksimalan, nogometaš može raditi vrlo kratko.

Najviši intenzitet opterećenja kod kojeg nogometaš može raditi kroz duže vrijeme definiran je tzv. anaerobnim pragom. Riječ je o intenzitetu opterećenja pri kojem je stvaranje laktata u mišiću i njegovo odvođenje iz mišića u ravnoteži. Možemo reći, ako je maksimalni primitak kisika potencijal, tada anaerobni prag određuje koliko toga potencijala nogometaš može iskoristiti.

Jasno je da s porastom trajanja aktivnosti raste i doprinos aerobnoga sustava u proizvodnji ukupne energije u organizmu. Ipak, treba imati na umu da nogomet nije kontinuirana aktivnost, već intervalna aktivnost varijabilnog karaktera, te je potrebna razvijenosti obaju sustava.

Istraživanja su pokazala da se tijekom nogometne utakmice 90% energije u organizmu dobiva aerobnim putem, dok je udio anaerobnog sustava u proizvodnji energije manji od 10 % (Marković i Bradić,2008). To ne umanjuje važnost anaerobnog energetskoga sustava.

Kada govorimo o važnosti aerobne izdržljivosti u nogometu moramo napomenuti da pod općom aerobnom izdržljivošću podrazumijevamo sposobnost igrača da u aktivnostima u kojima sudjeluje veliki broj mišića (ciklične aktivnosti tipa hodanja, trčanja) zadano opterećenje svladava što je dulje moguće, pri čemu se energija potrebna za rad dobiva uglavnom aerobnim putem. Premda se i od nogometaša očekuje da kretanjem po terenu tijekom 90 minuta obavi veliki fizički rad, njegov cilj nije prijeći što veću udaljenost.

Također nogometaš se ne kreće ciklički konstantnom brzinom, već neprestano mijenja smjer i brzinu kretanja (aciklički oblik kretanja) i to u skladu s taktičkom ulogom u igri i trenutačnom situacijom na terenu. Postoji, dakle bitna razlika između cikličke i acikličke aerobne izdržljivosti. Kod nogometaša nije potrebno razvijati cikličku aerobnu izdržljivost do krajnjih granica, kao što je to slučaj kod nekih drugih sportova.

S razvojem izdržljivosti potrebno je započeti u ranoj dobi. Kako je današnji nogomet smanjio dobnu granicu potrebno za sudjelovanje na najvišoj razini i priključenju seniorskom nogometu, mladi igrači imaju gotovo jednak tjelesni profil kao odrasli. Ipak tijekom njihova rasta i razvoja postoje razlike u razvijenosti aerobnoga sustava. Isto tako, vidljivo je da sustavni trening već u najmlađoj dobi dovodi do pojave velikih razlika među djecom jednake dobi. Mladi igrači u dobi od 11 i 12 godina koji su podvrgnuti profesionalnom treningu imaju značajno veći radni kapacitet od svoji vršnjaka koji treniraju na manje kvalitetnoj razini. Uz to iznose podatak koji govori da djeca koja brže sazrijevaju, posjeduju veći radni kapacitet. Uzimajući u obzir poziciju u igri, već u toj dobi moguće je uvidjeti razlike u aerobnim sposobnostima, te je vidljivo da obrambeni igrači imaju niži maksimalni primitak kisika od veznih igrača.

Najveće razlike između dječaka koji sporije, srednje i brže sazrijevaju pojavljuje se u dobi između 13 i 16 godina i to upravo u području izdržljivosti. Aerobna snaga se povećava s obzirom na godine i spolnu zrelost. Mladi nogometaši imaju značajno niži maksimalni primitak kisika, ipak navode da postoje rezultati u kojima igrači imaju sličan relativni primitak kisika kao odrasli, ali nižu ekonomičnost trčanja što dovodi do razlike u aerobnim sposobnostima, ali i u rezultatima u testovima aerobne izdržljivosti.

Aerobna izdržljivost jedan je od najvažnijih kondicijskih faktora koji utječu na uspjeh u nogometu. Smanjena razina aerobnih sposobnosti dovesti će do niza negativnih efekata, kao što su narušavanje koordinacije i refleksa, smanjenje snage i koncentracije, otežavanje tehničkog i taktičkog odlučivanja u pojedinim situacijama. Sve te manifestacije imati će negativan utjecaj na krajnji ishod u igri. Iz toga razloga potrebno je u svakom trenutku imati pod kontrolom realnu sliku o razvijenosti aerobne izdržljivosti određenoga nogometaša, te pravovremenim implikacijama utjecati na održavanje njezine optimalne razine kroz cijeli period natjecanja, ali i tijekom cijele igračke karijere.

Tweet

Tweet