Visinska bolest je naziv za skup simptoma koji se javljaju pri boravku na visokoj nadmorskoj razini. Obično se javlja iznad 2500 m, često pri brzom usponu koji ne dozvoljava tijelu prilagodbu. U većini slučajeva radi se o blagom poremećaju koji uključuje glavobolju,

 gubitak apetita i mučninu i ne zahtijeva liječničku intervenciju. Zbog učestalosti blagog poremećaja mnogi smatraju kako je glavobolja na visini ˝normalna˝. Rijetko napreduje u teži oblik, moždani i plućni edem koji može biti smrtonosan, osobito ako se ne prepozna. Najbolji način sprječavanja visinske bolesti jest spor uspon pri čemu se ostavlja dovoljno vremena za aklimatizaciju. Liječenje visinske bolesti podrazumijeva prestanak daljnjeg uspona te silazak, osobito ako simptomi ne prolaze ili se pogoršavaju. Kisik i lijekovi služe kao pomoć pri silasku. 

 

Nadmorska razina se može podijeliti u nekoliko kategorija:

- srednje visoka nadmorska razina (1500-2500 m): zamjetne su fiziološke promjene. Zasićenje arterijske krvi    

  kisikom je veće od 90%. Visinska bolest je moguća, ali rijetko;

- visoka nadmorska razina (2500-3500 m): visinska bolest česta kod brzog uspona;

- vrlo visoka nadmorska razina (3500-5800 m): zasićenje arterijske krvi kisikom je manje od 90%; zamjetan 

   manjak kisika u krvi (hipoksemija) tijekom napora;

- ekstremna visina (iznad 5800 m): zamjetan manjak kisika u krvi tijekom mirovanja; pogoršavanje visinske 

   bolesti usprkos aklimatizaciji. Duže preživljavanje teško je moguće.

 

Normalne promjene na visini

Svaka osoba koja se nađe na povišenoj nadmorskoj razini iskusit će određene promjene koje su posljedica normalne prilagodbe na visinu:

- ubrzano disanje (hiperventilacija)

- kratkoća daha (nedostatak zraka) tijekom fizičkog napora

- učestalo mokrenje

- promjena uzorka disanja tijekom noći

- često buđenje tijekom noći

- čudni snovi, noćne more

 

Čimbenici rizika

Na razvoj visinske bolesti utječe brzina uspona, nadmorska visina, visina na kojoj planinar spava te individualna osjetljivost. Dobra tjelesna kondicija ne djeluje zaštitno, a pojačani tjelesni napor na visini povećava mogućnost obolijevanja. Genetski čimbenici također su odgovorni za visinsku bolest. Većina prethodno postojećih bolesti kao što su kronična opstruktivna bolest pluća ili dijabetes same po sebi ne povećavaju rizik. 

 

Predviđanje visinske bolesti

Liječnici ne mogu predvidjeti kod koje osobe će se razviti visinska bolest. Prethodna iskustva osobe s boravkom na visini dobar su vodič, ali postoje iznimke. Bilo kakvi testovi na morskoj razini upitno su korisni u ovu svrhu. 

 

Smrtnost

Smrtnost od visinske bolesti općenito je niska. Smrtni slučajevi planinara u Nepalu događaju se u 0.014% slučajeva, a od toga 0.0036% uzrokovano je visinskom bolešću. Kod Britanaca koji su se pokušali popeti iznad 7000 m visinska bolest je uzrokovala smrt u 17% slučajeva. 

 

Sprječavanje visinske bolesti 

Tijelo izloženo visinskom manjku kisika (hipobarična hipoksija) prilagođava se, što je poznato kao aklimatizacija. Svrha ove prilagodbe je poboljšanje dostave kisika. Aklimatizacija se najbolje postiže sporim usponom čime se dozvoljava tijelu prilagodba prije uspona na veće razine i smanjuje rizik od teških oblika visinske bolesti. Iako je spor uspon općenito pravilo, neke osobe se mogu uspeti brzo bez ikakvih simptoma. Iznimno je važno biti fleksibilan prilikom planiranja uspona te ostaviti dovoljno vremena za prilagodbu i oporavak ako se poremećaj razvije. 

 

SAVJET – preporuke za aklimatizaciju:

- iznad 3000 m visinu na kojoj se spava povećavati samo 300-600 m na dan

- iznad 3000 m je potreban odmor od jednog dana za svakih 1000 m daljnje visine

- brzina aklimatizacije razlikuje se od osobe do osobe

- ako je moguće, treba izbjegavati letove ili vožnju direktno na visoke razine

- ako se na visoku nadmorsku razinu dolazi direktno avionom ili autom potrebno je prvi dan izbjegavati 

   tjelesne napore i daljnji uspon

- ˝penji se visoko, spavaj nisko˝

- ako simptomi ne prolaze odgodi daljnji uspon

- ako se simptomi pogoršavaju spusti se sto prije

Većina prilagodbe događa se u prvih 1-3 dana na određenoj visini, ali to varira kod pojedinaca. Potpuna aklimatizacija traje mnogo dulje. Ne postoje pouzdani čimbenici za predviđanje dobre aklimatizacije, osim dobre volje pojedinca za slušanje vlastitog tijela. Lijekovi, npr. Acetazolamid, se mogu koristiti prije uspona kod sklonih osoba te kad je uspon neizbježno visi od planiranog. Nekoliko istraživanja pokazalo je značajno smanjenje simptoma akutne visinske bolesti profilaktičkom uporabom 350-500 mg acetazolamida dvaput dnevno. Manje doze (125 mg dvaput dnevno) ublažuju simptome i smanjuju mogućnost nuspojava. Liječenje acetazolamidom je potrebno početi najmanje jedan dan prije uspona i nastaviti dok se ne postigne odgovarajuća aklimatizacija. Najčešće nuspojave ovog liječenja su trnci (parestezija) i pojačano mokrenje, ali se obično dobro podnose. 

Deksametazon (4 mg svakih 6 sati) smanjuje pojavu i težinu akutne visinske bolesti iznad 4000 m. Niže doze ili ista doza dana svakih 12 sati manje su učinkovite. Liječenje počinje nekoliko sati prije uspona. Ovo nije prvi lijek izbora zbog niza mogućnih nuspojava. Ipak, može biti koristan kod osoba koje se moraju naglo uspeti, vrlo su sklone razvoju akutne visinske bolesti ili su alergične na acetazolamid.

 

Zlatna pravila visinske bolesti

1. Posve je normalno razviti visinsku bolest. Nije potrebno i umrijeti od nje.

2. Svaka bolest na visini iznad 2500 m je visinska bolest dok se ne dokaže suprotno.

3. Nikad se ne penji na veću visinu ako imaš simptome akutne visinske bolesti.

4. Ako se simptomi akutne visinske bolesti ne povlače nakon 24-48 sati ili se pogoršavaju potreban je hitan  

     silazak. Ne smije se čekati jutro. Potreban je silazak bar do zadnje visine gdje si se osjećao/la dobro nakon  

     ustajanja.

5. Osobu sa simptomima visinske bolesti ne smije se ostavljati samu.