Članovi PD Visočica iz Sarajeva popeli su se na najviši vrh Zapadne Europe – Mont Blanc.

''Obišli smo skoro sve vrhove u BiH i pošto je niz bio postupan, došli smo na ideju da idemo na Alpe'', rekla je za Anadoliju članica PD Visočica Adisa Dževlan te dodaje kako je usponu na Mont Blanc prethodila šestomjesečna priprema.

Grupa od osam članova, tri djevojke i pet muškaraca, krenula je kombijem 23. kolovoza za Francusku. Adisa Dževlan, Rasim Radonja, Emin Gibović, Almir Pinjić, Fahra Čolpa, Dženana Ivković, Izet Kadić i Sulejman Bašalija su nakon skoro 20 sati putovanja stigli u grad Chamonix koji se nalazi u podnožju Mont Blanca. Grupa je već sljedećeg jutra žičarom krenula na aklimatizaciju na jedan od vrhova Alpa - Aiguille du Midi, čija visina iznosi 3.842 metra nadmorske visine.

''Aklimatizacija je prilagođavanje organizma određenoj visini. Već na preko tri tisuće metara nadmorske visine mogu se osjećati glavobolja ili mučnina. Mora se boraviti na određenoj visini i spavati na toj visini'', objašnjava Rasim Radonja.

Grupa je planinarila preko takozvanih ''žileta'' – zahtjevnih grebena koji, kako navode planinari, mogu biti itekako opasni. Poseban bitan faktor je navode – vremenska prognoza.

''Mi smo stalno bili u kontaktu s kolegama koji su nam javljali kakvo se vrijeme očekuje sljedećih sati. Dobili smo informacije da se očekuje olujno vrijeme te stoga nismo mogli prenoćiti u domu Cosmoques, morali smo se vratiti'', kaže Radonja.

Grupa je pri povratku naišla na snažne udare vjetra, koji su iznosili i do 70 kilometara na sat. Nakon povratka u Chamonix, u srijedu rano ujutro 27. kolovoza, krenuo je uspon na Mont Blanc koji je prema planu, trebao trajati dva dana. Zadnja stanica do koje vodi tramvaj na ovoj planini je Nid d'Agile na 2.372 metara nadmorske visine.

"Taj dan planirali smo izaći sa ove visine na 3.835 metara nadmorske visine kako bi odsjeli u domu Refuge de Gouter. Od tramvaja do doma Refuge de Tete Rousse ima tri sata laganog hoda. Do tog doma mogu doći prosječni planinari koji vole šetati, jer nije tehnički zahtjevno. Već tu počinje snijeg'', kaže za Anadoliju Adisa Dževlan.

Nakon kratkog odmora, sarajevski planinari su nastavili svoj put prema najvišem vrhu Alpa.

"Nakon toga, slijedi najteže tehnički dio rute prema Mont Blancu, u donjem dijelu ima tzv. 'Kuloar smrti', jer na tom dijelu planinari najviše stradaju'', kaže Radonja dodajući kako na tim dijelovima ima najviše odrona.

Nakon tzv. 'Kuloara smrti', grupa je trebala preći oko 500 metara preko stijena koje su pod velikim nagibom kako bi došli do doma Du Gouter.

''U dom smo došli u pola sedam navečer. Tu smo večerali i promatrali zalazak sunca. Zaspali smo čim je pao mrak i ustali smo u jedan sat ujutro. Među prvima smo ustali i oko tri sata krenuli smo prema vrhu Mont Blanca. U tom domu je praksa da se ustaje rano i tada sve grupe kreću prema vrhu'', kaže Dževlan.

Napominje kako je vremenska prognoza za naredni dan bila – obećavajuća. Nakon dva sata uspona, grupa je izašla na 4.123 metara nadmorske visine.

''Bilo je hladno. Temperatura je bila oko minus 10 stupnjeva Celzija'', kaže Radonja te dodaje kako je grupa na putu prema vrhu susretala druge planinarske grupe koje su silazile.

Nakon razgovora s francuskim vodičem alpinista, grupa je dobila informaciju kako je na višim predjelima planine olujni vjetar te je kretanje otežano.

''Oko 80 ljudi se vraćalo. I mi smo se dogovorili da se i mi vratimo, iako smo prešli trećinu puta'', kaže Radonja. Ujutro oko 11 sati grupa je ponovo krenula prema vrhu planine.

Grupa od osam planinara društva Visočica je dogovorila da put prema vrhu Mont Blanca nastavi samo troje planinara.

''Nismo smjeli riskirati. Rekli su nam da je na jednom žiletu vjetar 50 kilometara na sat. Svako je za sebe odlučio'', kaže Radonja koji je s Eminom Gibovićem i Almirom Pinjićem krenuo ujutro prema vrhu ne znajući kakvo ih vrijeme očekuje. Ostatak ekipe sišao je u podnožje planine.

''Uvjeti su bili dobri kada smo krenuli. Kad smo došli do pola puta shvatili smo da je vrijeme lijepo, bilo je sunčano. Na tom putu ima i opasnosti i lijepih prizora. Bilo nam je jako žao bilo što ostatak ekipe nije krenuo za nama'', kaže Radonja dodajući kako je nakon uspona na sami vrh osjetio olakšanje.

''Kad smo došli na vrh, ja nisam osjećao nikakav umor. Prizor je bio prelijep, jer smo se nalazili na tromeđi: na granici Francuske i Italije, a u blizini je i švicarska granica. Fotografirali smo se i razgledali skoro sat vremena. Bilo je zaista prelijepo'', prisjeća se Radonja koji dodaje kako je grupa na vrh Mont Blanca iznijela i kamen sa planine Prenj.

''Na njemu smo napisali datum. Zakopali smo ga u snijeg i, tko zna, možda ga jednog dana neko otkopa'', kaže Radonja.

Navodi kako je povratak bio lakši nego uspon. Za vrijeme silaska sa vrha, kako kaže, oko planine su kružili helikopteri sa spasilačkim ekipama koje stalno nadziru planinare.

IZVOR: Anadolija

Tweet

Tweet