Osnove planinarstva
Planinarstvo je vrlo širok pojam koji obuhvaća gotovo sve čovjekove djelatnosti izravno i neizravno vezane uz kretanje i boravak u planinama. To nije besciljno lutanje po nepristupačnim zabitima i osvajanje vrhova s kojih će planinar ionako ubrzo morati sići, već način i stil života, čitav niz aktivnosti koje suvremenom čovjeku život čine zanimljivijim, zdravijim i nadasve ljepšim.
Odlazak u prirodu, druženje i kretanje na čistom planinskom zraku predstavlja aktivan oblik odmora koji planinara ispunjava osjećajem zadovoljstva i novim doživljajima. Premda planinarenje fizički iscrpljuje, ono nas istovremeno obogaćuje i osvježava novom emocionalnom energijom, koja nam je prijeko potrebna za život u ljudskoj zajednici i njenoj često suviše sivoj svakodnevici.
Bavljenje planinarenjem razvija mnoge dobre osobine: snalažljivost, hrabrost, požrtvovnost, prilagodljivost, fizičku izdržljivost, društvenost, smisao za razumijevanje ljudi i prirode, domoljublje. Planinarenje se temelji na zajedništvu, na uzajamnom djelovanju s ciljem svladavanja prirodnih, ali ujedno i vlastitih psihofizičkih »prepreka«. Prema tome, bavljenje planinarenjem poboljšava čovjekovo zdravlje, kako fizičko, tako i psihičko.
Pogrešna shvaćanja planinarstva
Kada prosječan čovjek zamišlja planinara obično pred sobom vidi čudnovatog jadnika koji se uznojen, opterećen naprtnjačom, penje na davno osvojene vrhove s kojih će ionako sići; ide u nepristupačne, pa i opasne predjele daleko od svoje kuće, a sve to bez nekog njemu jasnog razloga. Međutim, planinar nipošto nije neki čudnovati mazohist, jer njemu, primjenjuje li stečena znanja, penjanje ne predstavlja muku. Fizička aktivnost je više sredstvo i metoda planinarenja nego cilj. Osnovni cilj i sadržaj planinarenja je uživanje, pri čemu se fizičko i duhovno izvrsno nadopunjuje.
Unatoč fizičkim naporima koje iziskuje i svrstavanju među sportske djelatnosti, planinarstvo nije sport. Natjecateljska borba, koja je bitno obilježje svakog sporta, strana je zdravom poimanju planinarstva. Protivnik planinaru nije drugi čovjek, a ni pobjeda jednoga čovjeka nije poraz drugoga. K tome, planinarstvo je usmjereno doživljavanju, a ne dokazivanju vlastite snage i spretnosti. Sportu i planinarstvu dodirno je i zajedničko samo ono što nazivamo rekreacijom i fizičkom kulturom. Drugo je pitanje u kojoj je mjeri današnji sport kultura; sjetimo se samo boksa ili nereda na nogometnim stadionima.
Nažalost, čak i pojedinim planinarima svojstveno je nezdravo vrednovanje planinarskih podviga. Takvi obično jurišaju na Mont Blanc samo zato da bi se po povratku mogli hvalisati svojim uspjehom, a ne znaju ni nabrojati iduća tri najviša europska vrha. Ne umanjujući vrijednost njihovih podviga, treba istaknuti da nije vredniji planinar onaj koji se popeo na viši i teži vrh, već onaj koji iskreno voli i poštuje planine i planinarenje.
U nas ne postoji jasna granica planinarstva i izletništva, što često rezultira poistovjećivanjem izletnika i planinara, najčešće s argumentom da se i jedni i drugi kreću po prirodi željni užitka. No, za razliku od običnog izletnika, planinar vlada teoretskim i praktičnim znanjima o kretanju i boravku u planinama, a odlascima u planine pristupa organizirano, sistemski i osmišljeno. Formalno je planinar svako ko ima važeću planinarsku iskaznicu, no u praksi je planinar onaj ko redovno ide u planine, čuva ih i štiti, te posjeduje određeno planinarsko iskustvo stečeno sudjelovanjem na planinarskim izletima.
“Osnove planinarstva” (HPZ, Zagreb, 1998.)
