Hodanje i dinamika hoda
Već na samom pocetku uspona svaki neiskusni hodač čini istu pogrešku. Osjećajući se odmoran i pun snage krenut će brzim tempom, sve dok vrlo skoro ne stane, iscrpljen i zapuhan, hvatajuci zrak. »Planinarske muke« su izvor najvećeg nerazumijevanja za planinarstvo u neplaninara.
No, kada nauciš pravilno regulirati svoj tempo uskoro ćeš moći s blaženim smješkom na licu brojati »jadnike« koje si usput prestigao.
• Znojenje služi termoregulaciji, odnosno da bismo se riješili viška topline. Prema tome, znojenje je korisno, osim kada znoj curi u kapljicama, iz jednostavnog razloga što se tako gubi sol i tjelesna tekucina. Sol i tekucinu treba pravovremeno nadoknadivati jer ce u protivnom zatajiti termoregulacija, tvoj ce se »motor« »pregrijati«, odnosno doci ce do toplotnog udara.
• Da bi mogao podnijeti dugotrajno pješacenje i ostale planinarske napore, planinar treba biti u što boljoj fizickoj kondiciji. Ako se obicno na usponu zapušeš prije nego te noge pocnu konstantno boljeti, trebaš poraditi na kondiciji ili skidanju viška kilograma, a dotada ne idi na zahtjevnije izlete. Ako te noge zabole prije pluca, znaci da si u dobroj kondiciji. U oba slucaja treba na vrijeme smanjiti tempo, pa nece biti nikakvih bolova.
• Tempo skupine se u pravilu (ali ne baš i u praksi!) prilagodava najsporijem clanu skupine, jer u protivnom sporiji pješaci ne mogu pratiti skupinu s raketnim motorima. Najsporiji se zato postavljaju na celo kolone. Ako si spor, ne dozvoli da ti jaci i brži nametne svoj tempo! Cini li ti se da hodaš prebrzo i da ne možeš više? Uspori ili se odmori! Cini li ti se da hodaš presporo i da bi mogao brže? Ne žuri-štedi energiju!
• Veliku skupinu, zbog razlike u kondiciji i stilu te brzini hodanja, dobro je razdvojiti na više manjih skupina, ali to treba ciniti u dogovoru s vodicem i na vrijeme-prije nego što se kolona rastegne. Clanovi svake skupine moraju se držati zajedno.
• Na celu i zacelju vecih skupina uvijek treba biti po jedan iskusan planinar. Vodic pazi na markacije i brine za tempo hoda skupine, a zadnji (tzv. metla) brine za one koji su zaostali u napredovanju.
Prosjecan planinar bez posebne fizicke kondicije, na nižim planinama, gdje ima dovoljno kisika, za jedan sat savlada visinsku razliku od oko 350m, a na silasku izmedu 500 i 700 m, ovisno o vrsti i nagibu terena te fizickoj snazi. Horizontalna je prosjecna brzina 4-5 km/h. Tempo hoda ne smije se prilagodavati prema ovim normama, vec prema mogucnosti udisanja na nos.
