Durmitor / MojaPlaneta

Durmitor 051Izdvajamo iz MAGAZINA MOJA PLANETA...

Grupa planinara iz više gradova Srbije osvajala je durmitorske visove (Crna Gora). Evo njihove priče...

Kada mi je Milanka predložila, da uskočim u realizaciju njene akcije planinarenja po Durmitoru, trebalo mi je samo par sekundi, da kažem: „hoću!” Petak veče je, uvijek, idealno vrijeme za pobjeći iz Beograda.

Tada je još razrok i umoran od vrele sedmice, pa neće mnogo zamjeriti. Iskrali smo se u 22 h. Minibus i mali kombi, činili su kompaktnu sliku u vožnji ibarskom magistralom.

Pauza na Rudniku, pa na Zlatiboru, je omekšala vratove, iskrivljene noćnim dremežom. U svitanje pređosmo Jabuku, ponad Prijepolja i uhvatismo red na graničnom prelazu u Crnu Goru. Srpski policajac je, malo, trenirao strogoću, zato što nismo imali skupljene lične karte. Odvojeni na stranu, čekali smo jedan satak, da se drug odobrovolji. Njegov kolega, na drugoj strani granice, bio je brz. Pozdravljeni, ljubazno, od istog, nastavismo krmeljivu vožnju ka Pljevljima.

Prilazeći rudarskom gradu, slika se mijenjala iz šumovitog zelenila, u siva brda pojedena ogromnim mašinama. Mašine kao ogromni skakavci, povraćale su majku zemlju po mehaničkim trakama, koje su odvozile „hranu” direktno u termo-elektranu. Gust, crnosivi dim kuljao je okolo, praveći fini ogrtač usnulom gradu. Kao kroz Čistilište, prođosmo dalje, ka Đurđevića Tari. Ugledah obrise kanjona, kojem hrlismo vrištećim gumama. Silazak na most, bio je zagrljaj u svitanje. Nesigurnih nogu, izbauljaše iz kombija, zgužvana lica planinara. Šetnja i malo fotografisanja, stali su u polusatnu pauzu. Rijeka Tara je svojim plavilom razbijala okolnu zelenu boju. Brza i nezainteresovana za posmatrače, skakala je preko kamenja, praveći pjenu, kao za dobar cappuccino.

Nastavljamo vožnju serpentinskim putem, u zagrljaj moćnom Durmitoru. Već smo u nacionalnom parku i naslućujemo njegovu monumentalnost. Horizont, osim jutarnje magle, para dim aktuelnih požara. Scena tužna i crna. Provirivši na visoravan, dočeka nas, besmrtni, prizor umivenih sela, obloženih beskrajnim livadama. Dugačke linije stabala, šumom su uokvirivale raspojasanu travu. Iako mi je glava padala ka šoferšajbni, obhrvana snom, štipajući se po nogama, ogledah tu predstavu prirode, do kraja. Ubrzo putokaz reče - Žabljak. Prozujasmo tiho, da ne probudimo, uspavani gradić. Malo potom, odvoji se put uz brdo. Dočeka nas ozaren, kamp u Razvršju -„Kod Boće”. Dobar prostor, od jednog hektara kampa, prostro nam je parking pod usijane gume. Boća i njegova supruga Dragica uvedoše nas osmjehom u domaćinstvo. Kafa i sve po redu, bijaše...

Nismo imali vremene za duže opuštanje, mada je moglo ,malo, da se raspline u ljupkom bungalovu, za dvoje. Gore glavu, pospanko! Smješta nas Boća, po sobama i kućicama, dok Milanka surim pogledom nadzire aktivnost. Oslobođeni viška opreme, zategnuti i sretni, ponovo smo u prevozu. Uz dogovor oko večere, krećemo na kratku vožnju do podnožja vrha Savin Kuk. Stižemo do početka ski-žice, obrasle u požutjelu travu. Sa1.450 m, gledamo nebo, što se nadvilo nad „Savom” (2.313 m). Mada su svi puni entuzijazma, vidim, pomalo, sumnjičave poglede. Popeti se gore?! O, zar se i to može?! Može, kako da ne! Ekipa pozitivnog naboja, sva 22 planinara, kočoperno pršteći cipelama po stazi, okači se o planinu. Serpentinska staza je vijugala pored žičare. Monotoniju sive stijene, razbijale su jarke boje planinarske opreme i cvrkutavi razgovor pojedinih pripadnica nježnijeg pola. Dok, dobrano, gazimo polovinu uspona, noge i pluća se navikavaju na napor. Kako god pogledaš dole, a ono se dolina razlila u nedogled, otkrivajući stidljivo jezero tamo, šumu i livadu onamo. Ipak, pogled ka vrhu izaziva poštovanje, pa krećemo u završnu fazu. Majice su odavno, mokre od znoja. Lica sijaju od zadovoljstva. Pred sam Savin Kuk, ostavljamo lijevo, viši, komšiluk – Šljemena (2.455 m). Stari, sazreli snijeg se baškario u rupama, slušajući plućno šištanje, kolone planinara. Na sam vrh, stižemo skupa sa grupom crnogorske mladeži. Nisu planinari, ali su opčinjeni planinom i sami sobom. Jedan momak reče: „E, kukala mi majka, đe pođoh na ovu vrlet! Duša mi je u nosu umrla! Da bog da crko, ako se popnem dva metra, iznad plaže u Budvi! Ja ti kažem!” Zamoljen da nas fotografiše, uozbilji pogled i rado nas ovjekovječi. Savin kuk je, zanosno, mirisao travama i pružao erotičan pogled na nizove: Bobotov kuk, Međed, Crvenu Gredu...

Bilo je tu novih članova kluba, koji su proizvedeni u aktivne planinare. Udarcem po stražnjici, objavio sam njihovu aktivnost. Neki su prvi put popeli takvu visinu, noseći u očima vidike u svoj uzbudljivi album. Silazimo ka kuloaru ispod Šljemena. Zbog ozbiljnosti uspona, neki odustaju odmah, a neki čekaju da im se da znak. Dio staze zahtjeva pribranost i alpinističku hrabrost. Milanka ide naprijed, prolazeći sve, korak po korak. Kada se popela na stjenu, iznad opasnog dijela, objavila je odluku. Svakog po imenu, prosledila mi je spisak onih kojima se odobrava penjanje. Pojedine sam uvrstio sam, znajući da su na nivou zadatka. Ostali su se vratili istom stazom do centra. Pređoh sam, udarni dio, priljubljujući se uz stijenu. Tri tačke oslonca su bridile, dok sam krajičkom oka sijevao u krušljivu stijenu. U fazama, dočekivah ostale, bodreći ih i dajući upute. Svi su prošli test presvučen adrenalinom, dok je „mama Milanka”, budnim okom pratila svaki pokret zajapurenih planinara. Drhteće noge i ruke dadoše sebi oduška u kratkoj pauzi. Sve posle je bilo mnogo lakše. Jedan po jedan vrh Šljemena otkidali smo od subotnjeg popodneva. I sve je bilo nadrealno! Crveni bivak alpinističke škole cijepao je pogled, dole negdje u ambisu.

Popesmo sve što je bilo u planu, pa se prepustismo onom težem dijelu - silasku. A silazak - greben, nepregledan. Preko1.000 muspona treba vratiti koljenima dole. Bila je to žurka na travi! Svi su plesali svoj najljepši ples, dok su se sunovraćivali u travnati beskraj. Na visini od oko2.000 m, srećemo stado ovaca, izniklo iz travnatog predjela. Vitka i vremešna čobanica, pozdravila me je mršavom i smežuranom rukom. Pas Šarov, nenaviknut na ovakve susrete, pobježe, negdje dole, pod stijenu. Stefan, zvani Pauk je trčao ispred mene, isprobavajući cipele, tek kupljene za Mont Blan. Stuštio sam se za njim, uzimajući ostatak duše vlastitim cipelama. Netom zalijepljeni đonovi, prastarih cipela su ječali, šaljući signale u vidu žuljeva. Može li to malo lakše, planinaru?! Zamah je učinio svoje! Kako su kome koljena dozvoljavala, tako smo se i sretali na kraju staze.

Ekipu, koja se prva spustila, zatekao sam u potpunom opuštanju. Proplanak pored restorana okupirali su za sport : ekstremno sunčanje. Vozači su sjedili ispred svojih limenih beba. Samo se čekalo na ostatak spustaša. Napokon, dokotrljaše svi, klecavih koljena. Popunismo mjesta u četvorotočkašima, pa kratki dio puta za kamp, provezosmo u neznanju. Opet pozitivna energija ispred kuhinje. Dragica peče naručenu pastrmku, dok užurbanost obuzima toaletne prostorije. „Da li si za jednu šljivovicu?”, pita Boća „Samo uz kafu, da se ne razdvaja”, rekoh. Uslužno i potpuno opušteno, predaše nam se domaćini, ispunjavajući želje. Tako se predavalo uzavrelo subotnje popodne u zagrljaj osvježenoj večeri. Večera, razgovor, druženje... Nije dugo trebalo da svi budemo na putu za snove. Kampom je zavladao čarobni mir, protkan zvukom, povremenog, gromoglasnog, hrkanja.

Nedelja se maglom uvukla u krevete. Pogled kroz prozorčić nije govorio ništa. Ipak, sedam časova je označavao sat. „Ustaj, mrzovoljna beštijo!”, rekoh sam sebi. Bauljajući do toaleta, sklopih jedinstvenu sliku kampa. Sve počiva... Umiven i zgužvan priđoh kuhinji. Dragica mi iznosi rakiju i pita: „A, kafa? Jel ono sa malo šećera?” Umjesto odgovora, samo mi procuri osmjeh. Dan počinje veselo i vedro. Dok ogladnjeli planinari doručkuju, sa Milankom pravim plan dana. Jednu ekipu predvodi ona, do kanjona Nevidio. To im je zadatak. Šest planinara predvodim na usponu do Crvene Grede. Ostatak se rakoli po kampu i Crnom jezeru. Osjećajući, kako se kapi kafe razlivaju venama, podignuti nivo energije usmjeravam na akciju.

Durmitor 049Okupljena družina, raspoložena za još pješačenja, sjeda u kombi, pa odlazimo do recepcije Nacionalnof parka. Plaćamo ulaznicu, pa ispraćeni dobrim informacijama, krećemo na turu. Ivan Do - Barsko jezero - Jablan jezero - Crvena Greda. Početak staze je već upućivao na ljepotu. Kroz crnogoričnu šumu, ušuškani mirom, hodali smo ka gore. Smjenjivale se livade, oplođene kravama, sa šumskim puteljcima, poduprtim korjenjem stoljetnih stabala. Hodamo tihi, kao jutro. A jutro nas i jeste obuzelo i pokrilo usparenom izmaglicom. Pritisak kao u ekspres loncu! Znoj se slijeva sa obrva, direktno u majicu. Ranac ječi mokar, na povijenim plećima. Štapovi zvone, sudarajući se vrhovima. Neke ptice, pronose ptičiju pjesmu iznad glava. Livada ispod neke stijene bila je mjesto za odmor. Dvoje odustaju od daljeg uspona. Upute za povratak njima, nama dogovor o nastavku ture. Četvorica naprženih, hitaju ka cilju. Prelazimo veliki proplanak i već mi je žao, što i ono dvoje, nije izašlo bar dovde. Mjesto za topljenje mrzovolje! Borovnice se bacile lincuri u zagrljaj. Mirisi spopadaju nosnice. Put se odvaja za Jablan jezero. Mada gubimo malo vremena, silazimo do malog carstva. Nalazimo ga u jutarnjem, zelenom izdanju. Plitkom obalom nas mami na kupanje. Zadovoljavamo se doručkom, napajajući baterije, opsjenim mirom. Ogromna stijena, Crvene Grede, posmatra nas sa svojih vidikovaca. Izazov curi venama. Idemo gore.

Opet smo na stazi za Gredu. Dobronamjerni planinari nam savjetuju da nikako ne odustajemo od vidikovaca. I nismo! Dahćući i upirući pogled u, naizgled, prenaporno, penjemo se jakim koracima, pod nebo. A na nebeskom štriku, ispod premaza plave, sušila se siva oblačnost. Na momente, sunce uzima maha i topi svaki pokušaj nekog gerilskog oblaka da istovari kišu. Jablan jezero nam se otriva kao mlada, kada skida vjenčanicu. Nešto tako nježno i nevino, rijetko se pokazuje oku. Stijena po stijena, dala je stazi zamah. Uska, strma i zahtjevna, uzdizala se drčno, iznad naših oznojenih glava. Blizu smo, vidim po neviđenom. Zaravan nas dočekuje, gustom šumom niske crnogorice. Prvi vidikovac na pomolu. I onda ispuštam krik! Stijena sva u litici, širi zjenice. Pogled zjapi preko Jablan jezera, dodirujući modru površinu Zmijinjeg jezera i potpuno oslobađajući uzdah, dok ponire u dubine Crnog jezera. Radovasmo se kao dječarci. Desetak minuta, koji su nas djelili od sledećeg vidikovca, na visini od 2.175, prešli smo za čas. Mada izgrebani granama punim smole, provirismo na stjenovitu ploču, posutu umrlim stablima. Slika irealna! Stojiš, gore na toj ploči i puštaš zmajeve misli, da lebde preko smrknutih četinara. Odsječene stijene, ispod nogu, vuku zadivljen pogled ka dnu, razbijajući ga u parčad. Svjesni smo privilegovanosti trenutka, pa ga uvlačimo u vene, kao infuziju. Vrijeme curi... Skraćujemo doživljaj, počinjući spust. Srećemo planinare iz Španije, Njemačke, Češke... Jedan fini, internacionalni osjećaj. Sada sve ide brže. Na onom proplanku, punom lincure, Zoran pronalazi dvije plavušaste Šveđanke. To nas, jednim dijelom, usporava. Taman, kad pomislih da ćemo se opet šetoro spustiti do početka staze, rasni izdanci sjevernog naroda, nas napustiše. Kaskajući niz šumu, pustih misli da mi se vješaju za ranac. Zadovoljnih izraza lica, spustismo se do recepcije. Kombi, vozač i vraćeni drugari, čekali su nas u udobnim, travnatim, sjedaljkama. Presvukosmo se, ostavljajući rančeve u gepeku. Desetak minuta šetnje do Crnog jezera, sada je bila terapija. Noge, navikle, na strminu, nešto klimavo podrhtavaju. Asfaltni put uvodi gustu šumu direktno u jezero. Iza njega, kao iznikli, strše vrhovi, namrčeno ozbiljni u svijim visinama. Dadoh sebi oduška i oslobođena stopala potopih u bistru, hladnu vodu. Još neki su sledili primjer. Prao sam noge i umivao se istom, božanskom vodom. Koža je cvrčala od miline. Stojeći tako u vodi do koljena, raširih ruke i zagrlih sve što su oči opažale. Još malo šetnje kroz uređeni dio parka. Dragan, naš vozač, skočio je zadovoljno za volan, željan te vrste akcije.

Sledi povratak u kamp, gdje je vladalo mrtvilo. Ekipa sa Nevidio nije stigla. Još jednom me razoružavaju domaćini, napitcima i toplom dušom. Opušteni razgovor teče, dok Boća dočekuje goste iz Mančestera. Unjkavi naglasak engleskog jezika proširio se kampom. Upoznajem sunarodnike iz Rume. Petoro planinara iz PD „Borkovac” došlo je da se nauživa planine. Već kada su se svi uzvratili, gledajući na sat, Milankina ekipa se pojavi u bjelom kombiju. Presvlačenje, pozdravljanje i zagrljaji. Kako čovjek zavoli neke nepoznate ljude za dva dana - ne znam, ali osjećaj je divan. Uz obećanje: „Ćeraćemo se mi još”, po ovim vrhovima, oprostismo se od Dragice i Boće, mašući im iza stakala.

Put nazad, za Beograd, poznat i dug. Čeka nas400 kmvožnje, raspuklim asfaltom. Iako najavljena, kišna nedelja, ispraćala nas je suvim i vedrim predvečerjem. Horizont je, na jednom mjestu, probijao dim ugašenog požara. Ostavljamo Taru, iza leđa Pljevljima, dok točkovi ubrzano klize ka granici. Na prelazu optimistična slika. Nema gužve. Niko nije trenirao strogoću. Prođosmo brzo i lako, idući u susret Prijepolju. Okolne planine, poput Kamene Gore i Jadovnika, nam snebivljivo, mašu granama , gustih, šuma. Potpuni smiraj dana razlio se obalama Lima, dok su gume otavljale tamni zapis na regionalnom drumu. U istom besmislenom zlatiborskom restoranu, pravismo pauzu. U WC-u, Čorbinih dva, devalviralo je „četrdeset dinara-druže”! Eh, moraš se nekako razbuditi.

Sledeća četiri sata vožnje do Beograda, bila su kao u transu. Glava je propadala, tražeći nepostojeći oslonac. Gluvo doba je dalo našem vozaču priliku da se rapištolji. To je i činio, ne prelazeći granice dozvoljenog. U dva sata iza ponoći obasjaše nas svjetla Vračara. Hram Svetog Save je isijavao mir. Ekipa iz Zrenjanina se prepakovala u auto i mahnula za pozdrav. Ostatak družine je krišom, da ih ne prepozna Beograd, od kojeg su u petak pobjegli, nestajao u polumraku sopstvenog blaženstva...

Tekst i foto: Branislav Makljenović
Izvor: www.mojaplaneta.net

Info:

Ako vas tekst Branislava Makljenovića zove u avanturu, više podataka o ovim kraju možete

da potražite na sledećoj Internet stranici: www.nparkovi.me/np-durmitor

Kontakt za preporučeni smeštaj: Eko-kamp „Kod Boće”, Razvršje bb

Telefon: +382(52)36-13-40, +382(67)24-14-46


  • boca
  • emporium
  • luka
  • primaco
  • unior

Izvještaj sa ljetne škole alpinizma

Opširnije »

BUDITE OPREZNI: Poskok ugrizao ženu dok je brala gljive

Opširnije »

Na Salcano MTB Cup – Sarajevo UCI C3 najbrži Filip Turk i Jovana Crnogorac

Opširnije »

Mosor dobio novo planinarsko sklonište

Opširnije »

Dan istarskih planinara 18. listopada

Opširnije »

Via Dinarica Trailer

Opširnije »

Prokletije – Jezerski vrh

Opširnije »

Splitski alpinistički par osvojio tri najviša balkanska vrha

Opširnije »

SCORPIO CENTAR U NOVOM SVJETLU

Opširnije »

Pošaljite sadržaj

Opširnije »

  

click logo    designer17